Moj sretan rođendan svečano je započeo sinoć u ponoć ili Čudo u 9. ulici

... do tog sam sata 

noćno kuhala 

vlastiti rođendanski ručak,

za najbliže moje 

koji su u istom gradu,

dovršila tortu,

bolnih leđa oprala svo posuđe

i onda se desilo 

Č U D O ! ! !

U ponoć se pojavio pravi lijepi princ.

Moj princ.

Iznenadila sam se do strahovitog 

lupanja srca.

Prožeta ljubavlju 

najvećom i jedinom na svijetu,

našla sam svoj 

spas, utočište, toplinu, 

povjerila sam mu svoj život

trenom kad sam pala u njegov ogromni zagrljaj,

najsigurniji na svijetu

i jedini koji mi paše 

još bolje 

nego Trnoružici 

staklena cipelica

na "šesnom" stopalu.

Neviđeno sam bila sretna, 

toliko da nisam bila svjesna 

apsolutno 

ničega,

doli 

ogromne 

ljubavi.

Iščezle su sve brige, 

sve što me ikad tištilo, 

čak se retroaktivno pobrisalo 

sve loše 

tamo do 

djetinjih dana, 

nestao je osjećaj osamljenosti, 

nestale su nesigurnosti, 

nestali su strahovi, 

nestale su godine, 

nestalo je sve grubo,

vraćena sam bila na tvorničke postavke 

koje su obećavale 

sve isponova, 

ono 'učisto'.

Prinčevi su mi poljupci 

udahnuli život,

obasjali facu i dušu,

stopili naša dva srca,

poklonili grleni smijeh,

onaj koji liječi, osnažuje, regenerira

i za koji vrijedi živjeti.

Bila sam njegova princeza,

osjećajući da će me baš on okruniti

i da ću svoju djevojačku tijaru odložiti,

kad postanem kraljica

prvi puta zaozbiljna.

Jedino sam to i željela,

ništa drugo,

spremna odbaciti staklene cipelice

i otići za ruku s njim 

bosa,

nebitno kamo,

bitno da smo skupa.

Nepogrešivo sam znala da sam povlaštena.

Sa sigurnošću sam osjećala da sam 

prava princeza,

bez ijednog zrna graška.

Jer da ih je bilo,

mi bi skuhali ukusnu krem juhu od njih.

Bila sam sasvim sigurna 

da me jedan dobri anđeo 

pogladio s neba,

znala sam točno i koji

i kako se zove.

Nečujno sam joj zahvalila.

Glasno sam se smijala,

grlila ga jako,

gledala u oči i vidjela tamo 

sebe u originalu,

jeli smo žele bombone,

koje sam još kao curica obožavala.

Srsi su me prolazili od snažne ljubavi

u kojoj nema 

niti jednog jedinog pitanja.

Nakon četiri sata

 probudila sam se na kauču,

zarumenjenih obraza,

raščupane kose,

nasmijana oko glave.

U ružičastoj majici rezerviranoj 

samo 

za 

cheerleadersice,

došla sam do ogledala,

a iz ogledala me gledala 

ona ista cura,

koju oduvijek znam

najblistavije mi rekavši:

"Sretan ti rođendan, Rea!"

Pavlova na gostovanju u mom Salonu

Čekala sam to popodne čak tri interesantne dame
da u baletnim papučicama
 uplešu u moj Salon za durenje.
Iz tog razloga, pripremila sam nježnu, hrskavu tortu,
koja je dobila ime po slavnoj balerini Ani Pavlovoj
za koju su u Australiji osmislili ovu divotu njoj u čast.
Kao domaćica 
nisam držala potrebnim da ih dočekam
 u baletnom kostimu,
niti u punđi obuhvaćenoj mrežicom, 
niti s markantnim make-upom koji daje tužan izraz 
zbog izvijenih obrva kao što su bile Jeffove u "Dinastiji",
a i tijaru sam odložila da počiva na komodi pred ogledalom.
Ali, zato sam prastari stolnjak od vezenog organdija izvadila,
kao i damske šalice za kavu none Grazielle,
te sićušne 'bićerine' tete Tinke, veličine naprstka, kako se dame ne bi 'cvrcnule'.
Mi smo popile zato nekoliko 'naprstaka'.
Ponekoj je zatrebala Gauguinova lepeza, 
no osmosatni aktivni razgovor vrlo zanimljivog karaktera,
provukao nas je kroz svakojaka životna pitanja unisex tipa,
preko projektivne identifikacije,
do primjera iz prakse koji se ljubavi prave tiču,
da bi potom završile osvrtom na pročitane knjige,
prekidane salvama smijeha 
kada bi se prisjetile 
vinjeta iz osamdesetih godina 
prošlog stoljeća,
kada smo bile 
premlade.
Savršeno poslijepodne četiri graciozne Pavlove,
koje su odmarale svoje baletne noge
u opuštenoj i udobnoj atmosferi salonskoj,
sladeći se i slaveći veliku Anu
i nazdravljajući Australiji.