Nevjerojatno mi je žao da moja brižno skrivana,
maestralno uvijek nanovo odigrana uloga,
koja mi je nametnuta
gotovo uvijek i gotovo od svih - traje.
Kako se trend još uvijek ne prekida,
mogu samo reći
zašto mi je zapravo žao
da je tako kako jest.
Žao mi je da ne mogu
toliko toga zanimljivoga
podijeliti javno (namig),
pa zainteresirati,
osupnuti,
razgaliti,
iznenaditi,
raznježiti,
razveseliti
ili ubiti publiku.
Moglo bi se reći da sam bezobrazna
što onda ne držim
svoju slatku gubicu
začepljenu skroz,
ali, nekada i ja moram udahnuti.
Zato imam slobodu koješta napisati na ovom blogu,
koji mi služi za opuštanje,
dok boravim u svom Salonu,
kad se durim onako kako mi se hoće.
Jedno savršeno obojano popodne teče
i ja ukorak s njime,
uz tamnu šalicu mirisne kave
i keksić koji kroz nasmiješena usta
sporo grickam oštrim zubima.
Oslonjena na zlatni jastuk,
koji miriše na ljubav,
sanjarim,
jer sam tren to sebi dopustila.
No, već za pola sata
energično ću zgrabiti
svojom desnom rukom
divno oblikovanu peglu
i ritmički senzualno ispeglati planinu
koju sam po uzoru na Kilimanjaro
osobno sagradila.
Do tada pjevam punim glasom,
savršeno i znalački osvijetljena,
pa se doimam
kao prekrasna scena iz nekog filma.
Samo se doimam.
