Adaptirana repriza iz 2014 - Živimo li mi život ili život živi nas!?!

Tekst koji služi kao 'reminder'.

Bolje napisati 'podsjetnik' ovako,

nego da me netko ne razumije:)

Obogaćen slikama jednog divnog nedavnog ručka.

Zato što je ovo tekst koji ćete 

radije pročitati kad budete odmarali

poslije finog objedovanja,

bez obzira u kojem se dijelu dana odvijalo.

Umjesto u letu,

što god preletali.

fotografije iz doma 

Denisa Martinovića

Ponekad otkrijemo postojanje 

'tajnog vrta',

onog o kojem smo snivali,

za kojeg smo mislili da je 
izmišljotina iz bajki,

koje nas iznenadi, 
zatekne nespremne, 
ostavi bez daha 

i po nekoliko puta uzastopce.

Protrljamo oči, saberemo se 
i shvatimo da ne sanjamo,

nađemo se u čudu, 

pitajući se "što sad",

mahom nenavikli na takva iznenađenja.

Najintrigantnija su vrata 
'tajnog vrta'

pred koja nas je neka sila dovela

ili je riječ o 
sreći..!?

Vrata tajnog vrta najvjerojatnije nisu 
lako dostupna,

sigurno su obrasla 

i komplicirano okovana 
pomalo zastrašujućom ogradom 

za koju nam treba, jasno - ključ.

Kovano željezo je zahrđalo,

a kako ne upotrebljavamo inače zaštitne rukavice,

nego od dodatne opreme imamo jedino 
mobilne telefone,

opet se čudom čudimo.

Do slučajno otkrivenih tajnih vrata 

ne dolazi se u društvu.

Tamo stigneš sam, 

što znači da nikoga ne možeš 
priupitati za savjet,

a ni guglanjem ne nailaziš na 
mapu, uputu, pojašnjenje,

odjednom se moraš potpuno (!) samostalno 
snaći, odlučiti, djelovati...

sve na što, uglavnom - nismo naviknuti.

Osjetimo se ogoljeni, ali i nekako 
važni,

kako se odavno nismo ćutili.

Nastojimo prizvati onu 
vrstu hrabrosti 

ostavljenu u djetinjstvu,

jer se radi o specifičnoj podvrsti 

koja je svojstvena 
neopterećenoj dobi života.

Odjednom nam pofali odvažnost, 

deformirana stečenim kalkuliranjima 

koje smo odrastanjem sebi 
nakalemili na glavu.

Uzbuđenje i intuitivnu inicjativu 
lako nam je ugušio

 'praktičan razum odraslog čovjeka',

nazovimo to tako...

Posramimo se pitanja koje nam
 prostruji mislima

'što bi netko drugi uradio na mom mjestu',

shvaćajući da nismo dosljedni sebi

i da vrlo vjerojatno 
uredno i dresirano 

ispunjavamo  
društvena 
očekivanja.

Vrata su primamljiva, 

neodoljivo nas vuku da ih 
otvorimo... 
razvalimo ako treba,

jer smo nekako sigurni 
kako nismo 
slučajno pronašli 

svoj tajni vrt.

Pogubili smo strpljenje, 
životno potpomognuti 

razvojem moderne tehnologije,

kojom sve instant imamo 
odmah i sad.

Izgubili smo čistotu 
unutar svog bića, 

zaključujući da je svijet prebrutalan 
da bismo zadržavali i najmanju mrvicu 
tog iskonskog u nama.

Prilagođeni surovoj stvarnosti u kojoj 
stvaramo, borimo se, opstajemo, 

privređujemo za potomke i bla, bla, bla... 

nemamo vremena 
'trivijalno' promisliti 

da li smo sebe 
možda 
putem pogubili,

u obavljanju realnosti.

Da se razumijemo,
samo se povlašteni zateknu pred 
takvim 'vratima'.

Veći dio povlaštenih, 
odustane 

zbog otpora ili straha koji osjete,

jer su se odavno 'stopili s masom',

pa se takvi okrenu na peti 

i odu natrag u svoj život 

na koji su navikli

i lijevom rukom ga obavljaju,

bez previše 
nada, očekivanja i iznenađenja.

Manji dio povlaštenih, 
ipak ostane,

 pa razmisli, 

zatitrale duše.

Veći dio ovakvih povlaštenih, 
nakon početnog poleta,

ipak 'kida nalijevo', 

tamo 
'gdje im je mjesto bilo i do sada'.

Svega nekoliko njih bude spremno da ne dade petama vjetra.

Samo najhrabriji i najpraviji 

i bez ključa, 
razvale vrata i zakorače,

ne očekujući orden,

članak u novinama,

novčanu nagradu,

pozdrave režiji, slušateljima i svima koji ih znaju.

Oni jedini žive svoj život radi sebe.

***

Uz pričicu za četvrtak,

hedonistički se nahranite,

primijetite sve i svakoga 

oko sebe,

dišite smirenije i dublje,

ne zaboravite prokleti smješak.

I razmislite u kojoj ste skupini - vi.