Ovo je moj speakers' corner, moje salonske novine, moja radio postaja ili mini TV show, kako god shvatili. Bitno je da ja znam zašto mi služi ;)

22. 04. 2017.

Recimo da je nedjelja...

via  H E R E  

Upali radio:
I da sam u svojoj ladanjskoj kući 
koju jednostavno obožavam.
I dok, poluležeći
 buljim neodređeno u daljinu, 
preko vlastitih stopala,
 dozvoljavam zraku da me omamljuje,
uživajući u tromoj pauzi
koja je duga i skoro neprolazna,
jer ima još beskonačno puno vremena preda mnom,
a nimalo nervoze.
Promatram pramen kose kojeg mi vjetrić donosi do vidokruga,
to me nasmije, jer sve primjećujem, 
prepuštena onome što je oko mene.
Recimo da nakon dugo vremena 
imam ukroćene misli,
kojima ne dam da vrludaju,
nego se striktno drže sadašnjeg trenutka,
nakon jakog treninga,
koji je naporno trajao sto godina.
Ispružila bih ruku prema leptiriću koji žuto proleti 
sav uzdrhtan,
čini mi se mlad,
iako ne znam po čemu to zaključujem,
po veličini možda,
al' ne da mi se ni prstom mrdnuti. 
Spustim ipak desnu ruku, bez gledanja,
dolje prema šljunku 
na kojemu je sigurno ukotvljen moj šezlon,
napipam visoku hladnu čašu 
i svrha je široko raširenim dlanom dohvatim,
naravno da se ipak prolijem 
negdje na sredini puta do usana,
i to mi je smiješno, bedasta sam sama sebi.
Gucnem, dok osjetim malu hladnoću oko pupka, 
tamo gdje sam se nespretno prolila,
lijevu ruku naslonim na mokrinu,
da se stopli i kao osuši, valjda,
što se uopće ne može ostvariti.
Dopuštam sebi sve gluposti,
onako kako dođu.
Kihnem iako mi je toplo,
prepadnem se vlastitog glasa,
jer kišem kao prehlađeni pas
koji nema sluha.
Ostane mi osmijeh na usnama.
Recimo da onda začujem korake
koji s leđa dopiru do mojih ušiju,
pa glas najdraži na svijetu,
pomalo promukli,
koji nikada ne pozdravi,
nego samo počne govoriti nešto
kao da nastavlja razgovor 
koji već vodimo pola sata,
a ne vodimo.
Nasmijem se, 
ustanem i potrčim ususret liku 
koji taman skida crveni pulover preko glave
i ostaje u svijetloplavoj majici,
čvrsto ga zagrlim
i tek onda sam doma....
U toj toplini ogromnog zagrljaja,
ne otvaram oči,
ali čujem uporan zvuk mobilnog telefona,
rastvorim trepavice
i shvatim da sam zaspala i sanjala korake...
Najljepši nedjeljni dan želim svima!

Nema komentara:

Objavi komentar

link within

Related Posts with Thumbnails