OVO JE BLOG KOJI JE GODINAMA IMAO ISKLJUČENU OPCIJU KOMENTIRANJA.
NOVA SEZONA U MOM ŽIVOTU - NOVA PRAVILA.

30. 01. 2016.

Preobražavanje


The transformation of Cinderella’s torn dress to that of the white ball gown as seen in Cinderella was considered to be Walt Disney’s favorite piece of animation.
via here

Pričam neki dan s prijateljicom

i spomenemo - izgled.
Kako ti je vlastiti odraz u ogledalu naprosto - na dane.
Nekada je dobar, nekada loš.

Kada si loše, prizor iz ogledala je, u najmanju ruku - žalostan.
Izgledaš loše, oronulo, jadno, gotovo neprepoznatljivo 
i ostario si preko noći, nekim čudom, unaglo.
Sve životne poteškoće su te obilježile više no što si mislio.
Odslužio si svoje i pada ti na pamet neumitna prolaznost života.
Miriš se s time, premda s tugom.
Uzdahneš i odmakneš se zgrbljenih ramena 
od tog odraza žalosne i islužene sove.

Kada si zaokupiran nečim intenzivno i pun posla,
nemaš stav o slici koju ugledaš,
naprosto si samo ti i to je sve.
Ne upamtiš sebe tog dana,
samo automatski si nanio najpotrebniji make up,
čisto da ne preplašiš ljude među koje zalaziš,
i prošao četkom kroz ono što se zove kosa.

Kada si sretan,
u privatnosti pogleda na zrcalo,
iznenadiš se blistavoj ljepoti koja te gleda.
Iznenadiš se sobom na naljepši mogući način
i spreman si osvojiti onaj dio svijeta
koji još nisi stigao.
Vraćaš se tog dana nekoliko puta
divnom odrazu sebe,
ne trebajući niti postaviti pitanje 
tko je najljepši,
jer odgovor ti je prejasan.

A, ja sam se sada sjetila 
nekako 
onog vica, 
kako je mali Vlaj u školi 
na satu lektire 
najkraće na svijetu 
prepičao 
Kafkin "Preobražaj":

"A undak se on pritvorija u baju."



Večeras sam sva sretna.
Imala sam lijepi dan.
Puno lijepi.
U to ime stavit ću u usta 
savršeni Jacques Bockel čokolatin,
koji mi je ona prijateljica s početka posta
donijela na poklon.

29. 01. 2016.

Preporuka film: 'ROOM'

via HERE

Svakako nastojte pogledati ovaj film! Nećete požaliti.

How to drink your morning coffee in Norway!?!


Ja moju pijem slično
jureći u kimonu 
na nizbrdici klizavoj od kiše,
isto s knjigom u desnoj
i velikom šalicom u lijevoj ruci
i leti mi kosa unaokolo
i na vrijeme zakočim "pandurski" 
prije Trščanske ulice
da me ne udari automobil ili motor!
Probajte slično, svakako.
Kavu možeš popiti na milijun načina.
Važno je uvijek uživati i napraviti to sa stilom.
Uz kavu se mogu dogoditi najnevjerojatniji životni scenariji.
Kavu i sve inačice istog napitka, 
ovisno o dobu dana u kojemu se ispijaju, 
treba UŽIVATI.

Kako znaš da su ti sva čula napeta? Dosta lako :)

Probudila sam se u tamnoj južini.
Sada, bliže podnevu,
 imam određeno vrijeme 
za predah u svom domu,
prije nego krenem dalje,
a vani zablistalo sunce.
Ne ono jasno sunce, 
nego ono drugo
koje zbunjuje.
Čujem upravo kćerin alt 
koji samo kratko kaže,
valjda meni: "Preloš je dan."
Ne očekuje komentar, čini mi se.
Bila sam slikati zub,
radnju koju mrzim iznad duše,
iako se modernizirala
pa ti ne bude zlo.
'Slikar' u modernom 'dućanu',
s najnovijim aparatima
i lošom televizijskom slikom 
punom snijega 
s ekrana na zidu,
toliko je bio čio,
da je odskakivao sa zemlje 
dok se okretno vrtio 
kao čigra 
oko mene.
Konverzirao je sa mnom 
kao da sam ustrašeno dijete 
od kojih 4 godine
koje je došlo pedijatru 
s prethodnim lošim iskustvom 
zbog injekcija penicilina koje pamti
ili na šišanje šiški u frizera, 
ali onda mi je samo 3 ljeta.
Jadan je pokušavao biti simpatičan,
kvalitetno duhovit
i zarazno nasmijan,
ali nije me zarazio.
Kako sam pristojna, 
smijala sam se njegovim pošalicama
i to grleno glasno 
kao Sandra Bagarić,
što mi je oduzelo svu snagu.
Kada sam izašla sva dražesna 
zasuta umanjenicama,
jer mi je tepao 
daleko žešće nego da smo u metropoli,
osjećala sam se iznimno glupo.
I onda sam,
 obavljajući niz stvari putem,
doživljavala prečudne 'susrete',
koji su me nasmijavali.
Ako izuzmem 65 % ljudi 
sa sunčanim naočalama 
na hrbatu nosa
u antracit danu,
vidjela sam dvojnika koliko hoćeš...
Tonya Cetinskog u plavom "Yugu".
Sašu Lošića Lošu koji gura nizbrdo crvena dječja kolica tipa kišobran.
Ružno ostarjelu Cher na kasi.
Davida Rockefellera sa štapom, s kojim sam se i popričala.
Mladog Nadana Vidoševića u trenirci i mokasinkama.
Oronulu Suzi Quatro koja prodaje špinat po suho zlato.
David Lee Rotha pogrešno odjevenog, ali od kojeg sam se stresla.
Mog pokojnog oca na Vespi.
Tada sam, srećom, već bila u blizini svoje adrese.
Trebala sam jaku Cedevitu.
Jedini autentični lik bila je nekadašnja sudionica 
izbora za Miss
koja ima jednu nogu kraću.
S njom se uvijek pozdravim
ili barem mahnem,
kada prođem pored papirnice
u kojoj radi.
Ona je najtužnije izgledala.
I bila je u crnini.
Nisam se zaustavila pitati kako je,
ali sam joj uputila topli osmijeh.
Sada ću se izvesti kolima,
bolje mi je...
U međuvremenu ono sunce je nestalo s neba.
via HERE

28. 01. 2016.

Ovo nije "J'accuse!"

Svima je opalo raspoloženje.

Ne zbog mračne južine koja je nalegla na grad i na mozgove.

Kako sam danas napisala u jednom privatnom pismu:

"... Ljudi su se našli u grupaciji očajnika, 
a nekako mi se čini da su svi ipak - nemoćni.
Kao da je vrijeme kada se moglo ili znalo ili usudilo
 ustati u neki smisleni bunt,
ostalo rezervirano za prevrate u povijesti.
Možda sada "sitni osobni interesi",
ne dozvoljavaju da se svojevrstan privatni komod 
ipak ne zadrži, 
kao bitnije od bitnoga.
I tako kroz sito izađe samo - pljuvanje.
A, ono ništa ne mijenja i ne donosi,
osim nervoze 
od koje strada barem četvrtina.
Pljuvanje koje se obavlja iz vlastitog sjedala,
a koje se ne napušta da se - ne izgubi.
Nitko se nije spreman žrtvovati 
da prestane biti 
samo 
ogorčeni promatrač..."

Kao intermezzo i podsjetnik 
putem lijepih prizora,
o kojima se sada 
"nema vremena razmišljati",
zbog obuzetosti prisutnom situacijom,
koja se pretvara u svojevrsnu masovnu histeriju,
punu gađenja, zabrinutosti, odbojnosti,
ja nudim parminutni odmak od ružnoga.
Nakon toga možemo opet kolektivno zapasti u očaj
ili odlučiti da ćemo sve dozirati
zdravlja radi.

 "Qantas Safety Video"

24. 01. 2016.

Wedding full of LOVE, colour and fun!



photos courtesy of Carrie & Duje Grubisic

22. 01. 2016.

Razgovor s Eminemom među narančama

Tjedan u kojemu je sve bilo naopačke okrenuto - završava.
I ja sam zdrava - od sutra već.
Nedostaje mi osoba koja je daleko,
nebitno da li 100 m, 300 m ili miljama - nije tu.
Sve u svemu, glupi  tjedan 
kojeg sam već danas 
pomela,
ostatke pokupila, 
ispraznila u kantu za smeće,
uzela plastičnu vrećicu iz nje 
i odnijela iz kuće.
Jedino nisam zapalila kontejner,
što se u ovom gradu često radi,
pa ponekad imamo noćne baklje 
koje sukljaju u nebo,
osim jadnih ljudi 
koji najčešće pod zvijezdama 
kopaju po tim istim kontejnerima.
Jeziva je zima, 
nakon vječnog (klimatskog) proljeća,
pa bi se možda netko i okupio oko vatre
da se zagrije.
Kao da bih sada, nekako morala napomenuti da živim - u Hrvatskoj...

Okretanje stranice!

U mojoj kući, u vrtnom stanu
 stanuje 
sretna obitelj.
Mladi, zgodni ljudi s jednim djetetom i psom.
'Šesna' obitelj.
S njim najčešće imam slučajne susrete.
Zovem ga Eminem.
Jer mu sliči.
Inače ima normalno i to tipično ime za ovaj kraj.
Visok, koščat, potpuno kratke kose, zelenih očiju.
Vrijedan čovjek, koji često radi vrtlarske poslove
i koji je zapušteni uspavani vrt s ribnjakom - probudio!
Dok sam danas namještala krevet,
čula sam kroz otvoreni sunčani prozor
kako on nešto radi,
kako nježno dovikuje ženi
'miriše li kod njih ovako bajno ručak',
kako mu je sin dobio peticu iz matematike,
kako ona odlazi popodne na jogu...
Kad sam došla na prozor,
kako bih opranu robu 
stavila na sušilo, 
popričao je sa mnom.
Uvijek je veseo, nasmijan, ljubazan, drag.
Pitala sam što imaju za ručak,
njegova nam je Mare viknula:" Veprovinu!"
Pitala sam imaju li njoke,
doviknula nam je: " Ne. 'Manistru'!"
Bajno je zamirisao njihov ručak,
dok smo poželjeli jedan drugome dobar tek.
Taj isti Eminem mi je neku večer,
pri noćnom zatvaranju grilja
na -4 C stojeći ispod snopa svjetla noćne lampe,
na vrhu kamenih stepenica,
pušeći cigaretu u žutom 'kapatoju'
iz kojega su izvirivale bose noge,
poželio 'laku noć'.
Rijetko sretnem tako mile, srdačne, jednostavne i normalne ljude.
Mislim... ima ih, ali nekako samo tu i tamo.
U suton sam danas izašla na terasu,
samo da bih pomirisala rascvjetalu bogatu mimozu
i vidjela vrt prije nego utone u noć.
Bio je plavičast,
ali se brzo ugasilo svjetlo...
osim onog u daljini, 
iznad palmi.
Eh, to ružičasto ledeno bistro svjetlo me privuklo
i otišla sam u svoju spavaću sobu,
odakle sam mogla bolje vidjeti čarobni zalaz.
Razmaknula sam zavjese i otvorila prozor.
A, onda sam zastala.
Iz modrine mraka, odvojila se tamna sjenka.
Ne znam zašto sam ostala prikovana, ali jesam.
Visoka sjenka u tamnome,
s kapuljačom na glavi,
krenula je u smjeru mog prozora.
I tada je zbacio kapuljaču s glave.
"Štaaaa je bilo...?"
S poluosmijehom, ohrabrujuće i prisno me upitao.
Huh, bio je to Eminem.
Opet smo popričali.
On je pušio.
Sada znam gdje pije kavu.
"U kafiću dolje. 
(rekao mi je ime koje svi znamo) 
Ali, trebam tu jutarnju kratku baš tamo. 
Poslije skuham tursku za gušt,
onu koja mi u velikoj šalici traje do podne,
ako sam doma..."
Pričali smo i o mimozama,
koje je udovac posadio
podno mog balkona.
Na kuhinjskom prozoru sretne obitelji,
ispred čisto bijelih zavjesa,
a iza blistavih stakala,
u vazi je grana mimoze.
Eminem mi je rekao da će za me ubrati 
i donijeti mi sutra 'gore'.
Lijepo je imati sretnu obitelj u blizini.
Pa ponekad baciti oko na njihovu sreću.
Uz pitu od jabuka i knjigu 
u kojoj uživam ovaj tjedan,
topeći se sva 
i nestajući 
u mirisu naranči, 
toplini mediteranskih slika Španjolske 
i ljubavi,
želim lijepo dovršiti petak.

21. 01. 2016.

The Danish Girl

Samo oni, 
a malobrojniji su, 
koji ne odustanu 
od gledanja ovog filma 
u prvoj njegovoj trećini, 
razumjet će zašto nisam 
unatoč mučnosti 
u toj istoj trećini 
odustala ja, 
zašto sam zadivljena odgledala film do kraja, 
u kojoj sam mjeri fascinirana glumom, 
tko duhovito podsjeća na stastitijeg mladog Putina, 
kakvoj se to odanoj ljubavi duboko klanjam, 
a ostalo vezano uz snažan utisak, oprostite, ne želim iznijeti javno...
Gotovo ošamućena ovim filmom.
via HERE 

15. 01. 2016.

"Večera je servirana u knjižnici!"


Najduhovitiji dio dana bio je posjet zubaru.
I nije nešto za jedan dan kao što je 
petak,
dan pun ambicioznog iščekivanja
da baš taj zadnji djelić tjedna
donese neku bombastičnu promjenu
ili jako dobru novinu
ili nešto zbog čega se poskoči do oblaka.
... dobro, ili do sunca ako je sunčano.
Ja ne radim,
meni petak nije napet,
što ne znači da moja iščekivanja 
gore navedena 
nisu možda i veća nego kod drugih.
Jutros sam se probudila malko bolesna,
ne pretjerano, 
ali sasvim dovoljno
da se ne osjećam bajno.
Uzevši sve domaće preparate za boljku,
ipak sam se uputila zubaru,
jer mi se nije dalo otkazati termin.
A i volim tu ordinaciju.
Dobro mi djeluje.
Nisam znala hoću li moći držati 
razjapljena usta sat vremena,
a da ne zatrebam kašljati.
I nakon nekoliko minuta 
u ležećem položaju
u zubarskoj sjedalici,
spasonosno sam se sjetila
da me se pregleda... cijelu... usput.
I tako, ustanovljeno mi je upaljeno grlo
i još nekoliko sitnica.
Odbila sam antibiotik
i bila sretna što sam obavila 
više pregleda 
na istom mjestu.
Praktično i duhovito.
Kad sam odlazila prema parkiralištu, 
smijala sam se na sav glas,
misleći kako mi je upravo godišnje vrijeme 
za test po Papanicolauu... 
da sam se sjetila ranije.

Petak je večer.
Miriše pizza koju je mlado društvo smazalo,
nakon 'crossfita', a prije odlaska na pivo.
A ja bih... da me se pita...rado bila na nekoliko mjesta,
ali samo jedno je primjereno za ipak javnu obznanu,
hedonistički izlazak u restoran 
kao što je, možda 
'The NoMad Restaurant'.
Recimo nakon neke dobre izložbe
ili nakon dobro odrađenog posla,
ili poslije kocerta.
ili nakon ranije predstave na Broadwayu,
ili nakon nečeg što izaziva glad
za hranom,
za dobrim vinom,
za određenim parom očiju,
za tihom intimnom pričom nad stolom,
bez primjećivanja drugih ljudi,
ali sa spoznajom privlačne atmosfere.

CLICK HERE

14. 01. 2016.

Bizarna scena


Zvonjava prekine sredinu jutra.
Majka, u crvenom kimonu iz Japana,
ostavi na tren pripremanje doručka 
i priđe kuhinjskom prozoru 
koji gleda na čemprese.
S ekrana bljeska voljeno ime.
Uzme telefon s mramorne klupčice,
prinese ga uhu.

Ostade stajati pored prozora,
punog neuobičajene tamnine
 i hladne kiše koja nemilice pada satima.
Nasmijana, na tren sklopi oči,
od dragosti 
što čuje glas 
koji joj strahovito nedostaje,
ipak ovog puta 
i zbog zaustavljenog daha 
prije nego čuje 
kako je povrijeđena glava,
zbog koje nije spavala dvije noći.

Već u tonu izgovorenog 
"majko",
zna - sve.

Otvori oči direktno u srebrne kapljice.

Prvog dana mirovanja 
koje mu je naloženo 
po slijetanju iz dalekog grada 
gdje mu je nesportski u sportu 
razbijena glava,
potomak se nalazi na - plaži!?!
Klasika: cijeli dan je ležao, odmarao, 
pa je konačno odveo sebe i knjigu 
na pijesak,
okupao se s ranjenim uhom,
pa legao, napravivši rupu u pijesku,
 kako bi mu ugodno 
glava s potresom mozga 
stala u nju.
Uživa kao dijete 
u nevjerojatnosti  - neradnog ponedjeljka.

Majka gleda mokre čemprese 
zimskosutonsko osvijetljene sred jutra
i sluša zvukove s pješčane plaže na 35 C.

"Ne smiješ biti na suncu, zaboga..."

"Sunce je iza oblaka."

Nasmijala se u sebi 
na 'sliku' u kojoj se nalaze,
u kojoj sin,
 koji glavu s potresom mozga 
drži u iskopanoj rupi u pijesku,
na australskoj plaži
i objašnjava majci u hrvatskom kišnom gradu
kako će ova pronaći auto salon
u seoski razbacanom predgrađu.

"Voziš onom velikom ulicom od bolnice,
prođeš Mertojak,
voziš dalje,
dok ne vidiš onaj most,
e, ne ideš desno na groblje,
nego ravno, 
pa ispod mosta skreneš lijevo,
ostaneš u desnoj traci..........."

Nakon zafrkancije zbog obostrane svjesnosti scene,
koja se upravo odvija,
on je spoznao da je gladan za večeru,
a ona za svoj doručak.

via HERE
via HERE

13. 01. 2016.

Laku noć jednom od pet loših dana u godini


Plišani medvjedići su izašli iz mode


Na moj grad se stušta grmljavinska oluja 
s nevjerojatnim količinama kiše, satima već.
Svjetla su se od pet sati ujutro palila po susjedstvu,
tako da su disco svjetlosni efekti bili potpuni,
što od tih sitnijh svjetala bez imena i prezimena,
što od senzacionalnih munja koje su s neba parale nemirne snove 
onih kojima se krevet tresao od siline podivljalog vremena.
Bila sam u sredini svog željeznog kreveta,
nakon bosonoge ophodnje po prozorima.
Svi problemi ili pitanja koje se inače roje u mojoj glavi,
intenzivirali su se u onoj nekoj nemogućoj varijanti.
Do đavola s tim...
Slomljena sam ustala prekasno.
Mračno je, iako je sredina dana.
I dok doručkujem i ispijam kavu u francuskom ritmu,
kojim pokušavam sebe dovesti u kičasto i lepršavo raspoloženje 
opjevanih Šerbuških kišobrana,
prije nego i sebe izvedem u pretamni dan,
sjetih se što bi me razveselilo!
Pa se nasmijem od uha do uha.
I oko glave.
Kako smo nadišli medvjediće, igračke, plišane uspomene iz djetinjstva,
u modi je daleko ljepši prizor.
E, takav bi prizor i ja rado ugledala sada,
kao jednu od slika ili jedinu,
koja bi oraspoložila, zabavila i otjerala čudne snove grmljavinske.
Dakle, potrebno vam je nekoliko stvari:
oveća kada,
brdo pjene, 
(eventualno potpomognute mikserom, 
ako ovisite o Instagramu, 
inače samo nalijete neštedimice mirisnu kupku),
i jedan komad kosmatog muškarca koji se zna smijati.
I dobijete prizor koji vas uveseli,
pa zaboravite nemile događaje na vijestima,
pa prezirno, no nehajno odgurnete u stranu političke skečeve iz zemlje,
pa se nasmijete od srca
i nekako slabije grmljavina bubnja po bubnjićima!
Dobar dan želim.

Charles

Jack
via HERE

08. 01. 2016.

Moj leteći ćilim, nedostaje samo svjetiljka


Moja terasa usred grada 
lebdi nad procvalom mimozom,
koju je Udovac posadio 
prije netakopuno vremena.
Jutrom izađem najprije na terakota pločice,
bez obzira jesu li 
suhe ili mokre,
hladne ili tople,
da s komandnog mosta razgledam 
'kakva je situacija',
ne znajući posve točno što utvrđujem,
osim smjera zastave na vrhu Marjana,
koja mi ponekad posluži kao opravdanje.

Jutros sam stupila na 'ariju'
uvučenih stopala u umjetno krzno,
pa ne znam koje topline su bile terakota pločice,
ali, osim južno orijantirane zastave,
što sam brzo odbacila kao činjenicu,
ostala sam zadivljena što sam lebdjela 
skupa s terasom
na oblaku guste, mekane, mirisne mimoze.
Osjetila sam poriv da se bacim u njene vataste grane,
od čega sam ipak odustala, srećom.
Udisala sam taj slatkasti miris,
radujući se siječanjskom cvjetanju,
koje je krajnje neobično.
Zlatna mimoza 
koju mi je Udovac nesebično 'darovao',
jutros se kao ruski porculan 
kičasto, carski, intenzivno
ljubila s kobaltnim nebom 
iz kojeg će se ovih dana
 raskošno prolijevati kiša na nas.
Kako osvježavajuće, romantično, prekrasno, obećavajuće, zdravo,
nakon blagdanskog izbezumljenja .

link within

Related Posts with Thumbnails