OVO JE BLOG KOJI JE GODINAMA IMAO ISKLJUČENU OPCIJU KOMENTIRANJA.
NOVA SEZONA U MOM ŽIVOTU - NOVA PRAVILA.

31. 03. 2014.

Imala sam - događaj

Prije nego pogasim svjetla...

by Yves Andre


Naučili me 'lakšu' varijantu
prema kojoj
 nemamo probleme, nego događaje.
Kao kamenčiće na našim životnim stazama.
Na neke se spotaknemo,
neke preskočimo,
zbog nekih posrnemo,
radi nekih nezgrapno tresnemo,
neke nogom odgurnemo, pa mirno prođemo dalje.
I sami im dajemo pozitivnu ili negativnu konotaciju.
Nekad smisleno, nekad nasumično izabirući opciju.
Ponekad ni za to nemamo snage 
ili nam pamet zapne u prethodnoj sceni,
pa nekako ne možemo suvislo odrediti...
No, imala sam događaj.
Kako me događanje zateklo,
  ostala sam u zrakopraznom prostoru,
ne nalazeći sjedalicu u blizini,
na koju bi se popela,
jasno u cipelama,
pa zvala u pomoć.
Ionako nisam imala koga zvati.
Umjesto toga zvali su mene.
Odradila sam sve što sam mogla,
a onda sam, onako u uniformi,
jer moje dežurstvo traje non-stop,
prilegla, nakon dvadeset četiri sata rabote.
Nisam znala kako sebi pomoći,
da se instant regeneriram,
pa sam zaustavila
disanje i rad srca,
na neko vrijeme samo,
da odmorim mašinu.
U sebi sam pjevala.
Skroz sam dobro pjevala.
isprva utiho, pa sve glasnije,
dok me nije svu proželo
i premjestilo s onu stranu ogledala,
gdje je sve lakše, sigurnije i ljepše.
Obuzeta samozadanom pozitivom,
spasila sam se,
još jednom.
Mogla sam se ponovno uključiti.
Uspravila sam se.
Popravila frizuru,
zagladila uniformu,
čak se orna zaputila pogasiti svjetla u odajama,
kako bi dan bez kraja dobio normalan završetak.
Privukla me boja noći
koju sam ugledala kroz francuski prozor.
Zakoračila sam na balkon.
 izvela sebe na noćni zrak,
zadržala se tamo,
obavijena toplim, tamnim zrakom,
primjećujući zvijezde,
osjećajući miris procvjetane glicinije iz vrta.
Naslonila se na ogradu
i uz zaostalu pjesmu u sebi
 prozibala stražnji dio sebe amo tamo.
Laku noć svima!

30. 03. 2014.

Nedjeljni koncert


Imam svog duha skrivenog u svjetiljki.
Neočekivano se pojavio. 
I on i čarobna svjetiljka.
Jednostavno mi je turnuta u ruke.
Primila sam je bez pitanja.
I ne protrljam ja nju da prizovem Džina.
Naopaka je priča.
Protrlja on moju dušu bez pitanja.
Neočekivano bljesne i u hipu pogodi moju žicu, dodirne je i ode.
Baš kako treba.
Nikako drugačije.
Usred nedjeljnog jutra taknuo me tamo gdje sam osjetljiva.
Znalački me osupnuo, opustio, oslobodio, odriješio, ozario.
Nakon posljednjeg 'o', 
laganini se dovodim u red 
pa sabrana, smirena, sposobna, seriozna, svoja,
uz mali koncert,
 navlačim građanski izgled 
i odlazim na obiteljski ručak,
noseći svoj uredno pospremljeni temeperament... 
u lijevoj ušnoj resici.

via google images

28. 03. 2014.

Samo za žene;)


Potječem iz podneblja gdje se spolovi često odvajaju,
 'muški s muškima i ženske sa ženskima',
što mi je oduvijek bilo stupidno.
Kao Oni, valjda, zaigraju na karte
ili gledaju utakmicu,
a One pričaju o cijepljenju djece
ili gdje su vidjele dobre cipele.
I nikako to ne potječe iz onih vremena,
kada bi se muškarci povukli poslije večere
 uživajući u konjaku, komentirajući politiku i pušeći cigare,
...a, ne!
Ovo je drugo.
Koliko sam puta, kao nedorasla još,
čula da neka od udanih kaže
'fala ti Bože, sama sam, otiša je tri dana na put, 
sad ćemo guštat lipo same i slobodne, 
dođi sutra... čist je zrak'.
I još tako nedozreloj,
 to se kosilo s mojim poimanjem.
Sazreloj mi je bilo također nepojmljivo.
Vrlo slično je i s djecom...
Djeca se s vrata preusmjeravaju 
'tamo imate lipo vaše sobe, pa se tamo igrajte',
valjda da ne smetaju,
pogotovo ako su gosti u centralnom dijelu stana,
a nedajbože da djeca sudjeluju s gostima u razgovoru,
ravnopravno sudjeluju za stolom
i slično... 'tamo gdje im nije mjesto'.
Jadna djeca uvijek ispadaju neka smetnja.
Ukratko - u mom domu je sve bilo obrnuto od ovoga.
Kasnije sam te razlike vidjela kada su moja djeca 
normalno i bez ikakvog opterećenja razgovarala s odraslim ljudima,
a njihovi bi prijatelji došavši u naš dom
ponekad i bez pozdrava 
smjesta 'šmugnuli' u njihove sobe,
ne znajući se ponašati s 'tim odraslima'.

Unatoč ovome, instant nabrojenome i više u natuknicama,
ovaj post namijenjen je ženama,
čak iako nikada ne pravim tu podjelu,
jer muškarci pogrešno reagiraju na ovakve stvari,
pa da ih lišimo eventualno krivo progutanog slova:)

Jutros sam se sjetila brojnih žena koje poznajem.
Jutros, dok sam zdušno izvodila program Josepha Pilatesa.
Jutros, umjesto lijepe plavuše, bio je tu muški instruktor,
mlad, s licem starinskog filmskog glumca, s tijelom za prezentaciju donjeg rublja, 
ali vrlo profesionalan i simpatičan.
Kad nas on uzme u ruke, svojski nas izmori,
pri kraju smo već potpuno 'crknute'
i već nam dobro klize kapljice iz kose, niz lice, vrat i dalje.
Zašto ovo pišem..?
Jer sam se sjetila brojnih žena koje vole dijeliti mailom 
fotografije zanosnih mišićavih tjelesa
ili kalendare obnaženih definiranih mladića koji su u nekom plićaku lijeno razvaljeni.
Uvijek sam se malo čudila tome.
Napominjem, jer sam u ženskom društvu sada,
ja sam kompetentna 
da mogu reći:
najžalosnije je što takva tjelesa uglavnom jedino služe da ih 
postaviš u staklenu vitrinu ili na zgodno postolje,
pa pozoveš prijateljice 'da ti se dive na primjerku'!
U skladu sa ženskom varijantom vica 
o muškarcu i Sharon Stone 
na pustom otoku
i potrebi za prijateljem kojemu ćeš se pohvaliti:)

Da se vratim na instruktora od jutros...
Pri samom kraju sata, 
dečko u pripijenim biciklističkim hlačicama,
vrlo kratkim, koje su mu, 
 lijepe i umjereno dlakave noge 
izlagale damskim pogledima,
polegne navedeno 
na prostirku 
tik pred mene,
pa tu odradi zadnje vježbe,
ležeći na prsima.
Već sam bila pri kraju snaga
i curio mi je znoj preko lica
i raspustila mi se nezgodno upletena pletenica
i  mislila sam da nemam snage više za ijednu kretnju...
Odjednom i spontano
 prikovao mi se pogled 
 na bliski mi prizor,
odnosno, netom pred facom:)
E, tad se sjetih svih gore spomenutih žena.
Čvrsta zadnjica, sapeta u crnim, sjajnim hlačicama,
izražavajući sportska bočna udubljenja,
pred mojim se nosom micala,
kao na nekoj prelascivnoj reklami
i ja sam otvorena usta, naglo zatvorila,
 da mi glasan smijeh ne pobjegne u eter.
Sjetila sam se Samanthe iz "Sex and the City", također.
Ipak, pozitivno sam odreagirala
i u skladu s reprezentativnim gibajućim gluteux maximusima,
svjetski odvježbala do kraja,
žaleći što ne mogu ovjekovječiti taj prizor
i oraspoložiti žensku populaciju 
koja to neizmjerno cijeni.
Došavši kući, još sam se, zajapurena (od vježbanja) smijala
i osjećala zabavljena.
Ipak, razgibana do besvijesti,
moja sreća najveća je što sada 
akrobatskom lakoćom 
mogu protegnuti sebe
 između Rima i Ria,
gdje su moje dvije polovice srca.
Ovo su moja djeca. 

27. 03. 2014.

Mladost - ludost

Moja prijateljica iz vrtićkih dana.
Ona crkna, ja plavuša.
Smijemo se još iz iste školske klupe prvog razreda.
Nikada nismo niti prestale.
Ne brojimo godine, samo pribrajamo događaje, muževe, djecu...
kako se netko ili nešto već pojavi i upotpuni nam biografije.
I smijemo se, svaki susret, do suza i urlanja.
Možda se zato najčešće nalazimo na privatnim mjestima,
da ne privlačimo pozornost ljudi.
Kad pretresemo seriozne teme i probleme,
naš susret ipak nekako uvijek završi urnebesno.
U tom finalu, koji nas spontano zgrabi,
čini se kao da se malo 'igramo na gospođe' ,
kao da smo još uvijek one 
u istim plavim kišnim kabanicama iz "Jugoplastike",
koje se vraćaju predugo iz škole.
Bez uvoda, bez suvišnih riječi,
spojene neuništivom istom valnom duljinom,
'krene nas' i vrate se djevojačka prezimena,
kojima se zovemo međusobno.
Zadnji put smo se našle,
po ozbiljnom zadatku i odrasloj priči 
u njezinom gnijezdu.
I milijunti put su naši tekući problemi,
razmjene mišljenja, mozganja, zabrinutosti...
bili melemski razblaženi
trenutkom sulude spoznaje 
da ona taj dan izgleda 
kao Chrissie Hynde,
jer nije stigla frizeru na fazoniranje šiški.
Bio je to jedan bljesak 
željno uhvaćen u našem zamorenom mozgu,
koji nas je - oslobodio!
Pri opraštanju, u hodniku,
kad smo pred divnim ogledalom,
punim glasovima, u istom trenu i bezdogovorno
glasno i ozbiljno otpjevale 
i  složno izvele 'Hymn to Her',
potvrdile smo naša zajednička desetljeća
i ujedno izbrisale brojke.
 
via google images

26. 03. 2014.

Uništivši opremu na pilatesu, ljupko mogu kazati:" HVALA TI, R"

Kišno i iz vrlo čvrstog sna,
jer sam sinoć umjesto 
da sam posegnula za bočicom laudanuma (recept),
koja mi je ostala još iz 18. st,
primila riječi 
kojima sam bila toplo i divno 
pomilovana za laku noć.
Usnula sam dubinama,
koje su poznate jedinoTrnoružici.
Jasno da sam jutros, 
pripremajući sebi doručak,
osjetila kolanje adrenalina 
kojim sam bila predozirana
i koji je trebao van iz mojih vena. 
S previše kose na glavi,
koja je ispunjala cijeli salon,
koja mi je preko noći narasla do poda,
što mi je uvijek pokazatelj,
spomenutog adrenalina,
nisam mogla dočekati trenutak da odem na pilates.
I dočekala sam ga,
u taj rani sat, 
bistrih očiju, prikrivajući energiju 
kojom sam doletjela
i koja je bila neprimjerena
za miran, lijep, opuštajući prostor 
ljekovito obojan, obasjan plamičcima svijeća,
s bestežinskim bijelim kuglama 
koje nevidljivom niti vise i titraju sa stropa.
Najglasnije sam disala.
I uništila (!) sam tri 'pilates ringa',
dok smo izvodili bočnu vježbu bedrima...miiislim..!
Prelijepa instruktorica mi se samo nasmijala 
svojim američki savršenim osmijehom,
maknula mi nelagodu zbog nanesene štete, huuh. 
Koncentrirano sam se i svojski davala,
uspijevajući izbaciti iz sebe histeriju,
postepeno je izmjenjujući novom, divnom energijom.
Poravnana, centrirana, koncentrirana, iskontrolirana, isprecizirana, nadisana i 'protočna',
i ja sam s američkim osmijehom s reklame,
došla kući.
Čak je i kosa bila poprilično ukroćena,
ne samo ja.

Kad vam netko kaže 
"spreman sam učiniti sve što će tebe učiniti sretnom",
onda čvrsto i sigurno zaspete,
onda devastirate opremu na pilatesu,
onda vas smjesta, već po izgovorenim nježnim riječima
 dodirne ta sreća.
A, kada imate svoj blog,
na kome možete što god hoćete,
onda ga iskoristite 
da se zahvalite, 
pred cijelim svijetom
... jer on to zaslužuje.
via google images

23. 03. 2014.

Večerala sam u Rio de Janeiru

Drugi dio ove nedjelje me nekako bio rastužio,
valjda s olujom koja je tren prohujala...
možda još neka, hm, sitnica.
I tako nekako k'o budala tu na 'beige' kauču poluležim,
kad odjednom imam, wow - izlazak!!!
Neočekivano.
Nazove me Skype-om sin iz Rio de Janeira
i povede me sa sobom na večeru.
Fino smjesti iPhone u 'menu' pred sobom,
pita me što će mi naručiti,
smijemo se u savršenoj, ležernoj, toploj 
ljetnoj brazilskoj večeri,
četiri sata mlađoj od naše.
I počememo opušteno 'ćakulati',
raspoloženi, polako, o svakakvim zanimljivm stvarima.
Jedemo nji'ove specijalitete i guštamo,
a na moje smjehove glasne,
koji dopru svako malo sa stola, 
svi ljudi koji prolaze pored, oko, iza njega,
zaviruju s kim on to priča.
Isprva misle da je lud 
i priča sam sa sobom, 
jer se iPhone i ne vidi istog trena, 
nego vide muškarca koji jede i priča 
potpuno nerazumljivim jezikom 
s praznim stolom:)))
* Em zbog toga gledaju i čude se, glasno i očito.
* Em zbog jezika koji im je potpuno nepoznat.
* Em zbog ženskog smijeha koji provali svako toliko sa stola.
* Em zbog toga što mi je objasnio da je on tamo pravo čudo,
s obzirom da iako je i u Americi div,
u Riu je - ekstra div!!!
Ljudi su mu oglavnom do prsiju,
oba spola.
Povečerali smo, ugodno pričajući, uživajući,
a onda, dok je plaćao,
mahnula sam, pozdravila, poslala poljubac gospođi,
koja me obasula komplimentima na portugalskom,
kojeg sam, zahvaljujući davnašnjoj sapunjari 'Stočar' - razumjela:)))
Divila se koliko je mama lijepaaaaa,
baš kao i on;)
Onda smo išetali pred restoran, 
pa smo tamo zapalili cigaretu,
dajući prolaznicima šansu da se čude i dalje...
Bilo nam je predivno skupa!
Hvala ti na savršenom razgovoru i večeri, Gogi, potpuno sam bila tamo s tobom.

Još jednom zahvalna što postoje sva čuda tehnike,
zahvaljujući kojima smo svugdje po svijetu zajedno!!!

22. 03. 2014.

Umjesto u kafani, ubit ću se u teatru


Da isperem utisak sinoćnjeg 'Pričigina' u teatru,
večeras odo' na operu ,
da svojoj zatomljenoj strastvenosti dam šansu 
da se vulkanski, besramno oslobodi iz mene... na pristojnom mjestu.
Jer jedino me potpuna, svečana dramatika može pratiti,
sa svim subjektivnim doživljajima posebnog tipa,
koji se tamo svom silinom otkidaju iz mog bića.
Trebala sam biti operna pjevačica,
trebala sam svakako biti glumica,
al' nisam.
Ionako sam u jednom od prošlih života
vodila teatarski život,
otud moje neviđene emocije, 
uvijek kada zakoračim u pozlaćenu iluziju
 i crveni baršun najljepšeg mirisa na svijetu,
toliko specifične i snažne,
da mi se može samo - zavidjeti.
Uglavnom ih kontroliram,
istrenirana za situacije kada nisam u 'intimnoj pratnji',
bez brige...
A, za eventualno fantomsko rušenje lustera,
ne preuzimam odgovornost,
upozorila sam na vrijeme i javno!
Ovo je jedno od mojih lica...

21. 03. 2014.

Umijeće vezenja života pokazalo se značajnim

Gilbert Stuart, Portrait of Mrs. Richard Yates or Catherine Brass Yates (detail), 1793. about sensuality.

Umijem vesti.
Osim ostalih sličnih vještina kojima baratam.
U nekim segmentima sam odgajana kao u vrrrlo starinsko doba.
Uklopila sam te zamrle vještine u svoj nekonvencionalan život
i baš svaku od njih upotrijebila što sam bolje mogla,
izvlačeći na površinu ono što u datom trenutku zatrebam.
Rekla bih da to spada u - snalažljivost.
Ponekad zakorači i u kategoriju - samopreživljavanje.
Jasno da ne vezem prema shemi,
nego mi nacrti izviru iz duše,
ponekad vlastite, ponekad druge.

Nijedna obuka nije se zaludu desila.
Nijednu nisam slučajno željela.
Svaka itekako dobro dođe,
čak i ako se radi o obuci 
koja je pomalo nestvarna 
za ovo naše 'ultramoderno doba',

Poneke figure koje se zateknu uokolo,
padaju u nesvijest od iznenađenja, zgražanja, podmješljivosti.
Dok takvi moderni likovi popadavaju od nevjerice,
ne samo da se na dam smesti,
nego dok su svi zauzeti padom,
ja predano vezem dalje.

Vezenje je jako bitno.
Naročito je fantastično ako se primijeni na život.
Odavno se bavim isključivo takvom vrstom vezenja.
Svaki savršeno izvedeni bod svilenim koncem zaboli, istina.
 No, ta bol ne bude prevelika,
ako imate uvježbane, hitre, vješte, sigurne, odlučne ruke
ako imate čvrstu namjeru da ne odlažete ručni rad u krilu
pa  dopustite da predugo bludite pogledom naokolo, ciljno ili besciljno,
sa samodopuštenjem da budete pasivni,
ili da iščekujete da vam s neba padne... nešto.

Ručni rad se nikada ne ostavlja predugo.
Ispuštanje iz ruku, pokazalo se lošim.
Čak i onda kada stvarate svilene bravure na najfinijem organdiju,
koji je pravi izazov,
koji je zahtjevan 
i koji vam klizi pod rukama,
kojeg jedva ukrotite za svaki bogovetni bod,
koji nemirno, a opet rado prima vaše stvaralaštvo koje mu poklanjate
i jogunasto vas naganja da budete koncentrirani kao nikada... aaah.

Jer, napeta vam finoća tog organdija tako divno miluje kožu,
jer,  istovremeno vam je pod rukama podatan
jer, svakim vašim bodom se pretvara u savršenstvo, 
jer, u isti vas tren nagoni da sumanuto vezete
možda zbog osjećaja da nikada nećete izvesti željeni nacrt 
ili vas zadivljuje ono što se rađa,
tada i prsti prokrvare od strastvene upornosti,
a oči obnevide.

Ni tada se ne odlaže vrijedan ručni rad,
koji pretvara život u malo osobno remek djelo,
na koje ste silno ponosni,
koji ćete uvijek, kada ga spoznate, cijeniti, 
sjetivši se svake najsitnije izvedbe iglicom,
kojom ste virtuozno izveli krasotu,
sasvim sigurno zbog sebe,
a ne zbog eventualnog divljenja onih 
koji će primijetiti jednog dana vrijedni eksponat.

Vezilja sam od malih nogu.
Moja vještina se razvijala i usavršavala
i nikako nije završen napredak.
Sada mogu zaključiti da sam sve naprednija,
kada sam spremna i preko boli 
maštovito i kreativno nastavljati 
čak i kada to iziskuje nadljudski napor.

Iako sam ponekad bila i seoska vezilja raspjevanog ekipnog tipa,
imam certifikat 
završene subsepcijalizacije iz damskog vezenja
 uz ugodno salonsko konverziranje.

20. 03. 2014.

Danas je Dan sreće


Jednostavno - odlučite biti sretni!
I to je to.
U obzir dolaze i sitne sitnice,
ako krupan razlog za sreću nije pri ruci.

19. 03. 2014.

Chic Living

Yum.
Svatko od nas ima nekoliko lica u sebi, 
nekoliko uloga,
nekoliko suprotnosti,
'drugačijosti' .
Postoje oni koji su toga svjesni
i oni koji to ne osjećaju jer se bave 'važnijim stvarima'.
Nijedna od tih rola koje izvlačimo iz sebe,
nikako nje lažna,
istinski su naš dio, neodvojiv.
Umijeće je kada ih možemo upotrebljavati, svjesno.
Žalosno je kada ih ne cijenimo sve, redom.
Radost je kada mijenjanjem naših različitih dijelova
sebe znamo osvježiti, podići, preusmjeriti, reanimirati.
Naša sreća je kada pogodimo pravi trenutak.
Nemamo uvijek sreće,
ali tada sebi nježno oprostimo pogrešku.

Danas uopće nije rustičan dan.
Pomalo neobična srijeda.
Ili poptuno neobična srijeda.
Kako kome.
Ova zahtijeva - chic.
Jer, lakše je gutnuti takvo 
dekadentno raspoloženje.
Nestvarno je .
Ali, prepoznatljivo.
Svojevrstan melem.
Ili odvlačenje misli.
Što bilo, utonimo u ovo i - basta.
Travel in Style
The Glamorous Life For Me
Hotel Lancaster ~ Paris
kristenjoyphoto38
love...
love this....
Champagne anyone? From FIFTH AVENUE STYLE, by Howard Slatkin
hermes scarf swan
Louis Vuitton Made to Order Tea Trunk
Traffic New York, American Vogue 1957, photo by Norman Parkinson
On the yacht- "I think we'll take the motor boat out today dear."
Maisie Fantaisie
Love the Boots...
VOGUE from the Library of Charlotte Moss
le coq de la France
thanks to Mr Danny Taylor

18. 03. 2014.

Kuća za ovo godišnje doba


MICASA Una casa con alma rústica 3
MICASA Una casa con alma rústica 2
MICASA Una casa con alma rústica 5
MICASA Una casa con alma rústica 4
Ako već nemate sličnu rezidenciju,
niti vas očekuje, negdje tamo, za godišnji odmor,
jer ga imate premalo
ili ga nemate ove godine
ili niste u mogućnosti platiti sebi
lijeno šuljanje po sličnoj kući za opuštanje,
imate Salon, u koji navratite 'baciti pogled' 
svako toliko ili svakodnevno,
a ja vam danas nudim virtualno, 
jednu relaksirajuću adresu...
Zbacite cipele, 
zavitlajte elektroničke uređaje preko prozora,
udahnite duboko,
pa dalje kako hoćete...
netko će u kuhinju direktno po zdjelu 'paste',
netko će se zavaliti s hladnim pićem u salonu,
netko će pod tuš i onda nemarno polumokrim stopalima 
nečujno otapkati u dvorište,
netko će završiti smjesta u postelji...
A, netko će upravo danas odlučiti 
da želi ovakav izgled vlastitog doma,
kao svoju cjelogdišnju adresu,
bez obzira na godišnje doba,
možda čak i podneblje... 
naravno - podržavam vas, 
svakako kupite sebi ovakav dom koji uveseljava...
(ili redizajnirajte, prerušite postojeći u nešto slično)
Sretno i javite da li ste pronačli čaroban novi dom.
MICASA Una casa con alma rústica 8
MICASA Una casa con alma rústica 9
http://www.micasarevista.com/casas/casa-con-alma-rustica-begur

17. 03. 2014.

Beogradski dizajner: Nikola Puzigaća


Moj večernji izbor...
Nikola Puzigaća
Nikola Puzigaća
 

KLIKni !

What Languages Sound Like To Foreigners


Finkinja savršeno imitira strane jezike:)

16. 03. 2014.

Kuhanje, življenje, pjevanje, ljubljenje,nastojanje = nedjeljna musaka


Naišla sam na ovaj recept,
oduševila se izgledom,
šteta bi bilo ne podijeliti ideju s vama!
I sama pravim vrlo često
tortu od špinata,
roladu od špinata,
njoke od špinata,
juhu od špinata,
i baš sve je fantastično ukusno i svima dopadljivo,
ali, ovakav suncokret me očarao!
Idealan za proljeće koje kuca na prozorčiću,
uskršnji stol
ili samo nedjeljni 
veseli obiteljski ručak!
DSCF3358 - https://www.facebook.com/different.solutions.page
DSCF3359 - https://www.facebook.com/different.solutions.page
DSCF3360 - https://www.facebook.com/different.solutions.page
DSCF3362 - https://www.facebook.com/different.solutions.page
via coolinarika

Danas je nedjelja...
neka vam bude lagana,
dobra,
vesela ako ikako može,
zabavna,
nježna,
ispunjena...
Svakako, neka klizi polako,
neka svaki trenutak bude registriran...
u srcu - jasno.

Pooolako započeta... 

Za onu drugu kategoriju,
kojoj trenutno nije lako,
kojima je možda zbrka u glavi i žele je... nastoje je posložiti,
zbunjeni nenadanim inspiracijama, 
koje svako malo iskoče iz nekog ugla života,
a koje žele uporno odmaknuti od sebe...
Za njih, nježno podmećem ukrštene 
moje ženske, ali moćne ruke
da slobodno stave svoje stopalo na njih
i da im pomognem da jednim trzajem preskoče 'ogradu',
koju, doduše, nikada preskočiti neće... 
Kad se na 3,4 sad nešto hoće - tako biva.
Bitno je znati nositi se s tim,
kada nastupi - pokleknuće.
Meni, recimo, nikada, kada zatrebam,
 nema takve pomoći,
nitko mi ne ponudi 'lupeške',
ja moram uvijek, 
ali, uvijek, 
pronaći Blankinu motku u blizini,
pa izvesti taj skok s motkom,
bez mogućnosti da srušim petama ljestvicu (!),
skakanje za koje nisam predodređena,
unatoč životnim treninzima.
Ali - skačem ! ! !
(psovke pristojno zatomljene)

link within

Related Posts with Thumbnails