Ovo je moj speakers' corner, moje salonske novine, moja radio postaja ili mini TV show, kako god shvatili. Bitno je da ja znam zašto mi služi ;)

29. 04. 2013.

Status "plesačica na zahtjev" - promijenjen.

whatstheenpointe:

Door Pointe
whatstheenpointe
Dugo plešem. 
Otkako sam prohodala.
Sviraju mi drugi.
Najprije je to bio simfonijski orkestar najbližih krvnih srodnika.
Kad sam stasala, privilegirana sam bila i valjda, počašćena 
gostovanjem vrhunskih solista. 
Sama sam, doduše, birala soliste. 
Kriteriji pri odabiru tih Prvaka su se mijenjali
 kako sam se mijenjala ja i moje životne faze. 
Tek kad bi se umorila 
ili bila odsutna zbog rađanja novog člana orkestra, 
oslobođena raskošnih baletnih pački,
samo sam ih slušala 
s divljenjem 
ili strpljenjem
 ili kao posljedica dobrog odgoja 
ili iz sažaljenja što sam jedini gledatelj. 
Tada sam odmarala noge.
Moja mjesta, za vrijeme slušanja, također su se smjenjivala, 
te sam selila iz kraljevske lože u parter, 
iz partera u skuplje, 
pa jeftinije lože, 
a i s galerije sam pljeskala. 
Aplauz nikada nije izostao. 
I kada sam imala pune ruke, 
bez obzira da li je riječ o lepezi, 
kazališnom dvogledu 
ili zaspalom novom članu u krilu, 
ili običnoj spužvici za suđe, 
ja bih odlagala sve iz ruku, 
te gromko nagrađivala muziciranje. 
Brzo sam se vraćala plesu, 
čak i za vrijeme porodiljnih 'ferija'.
Naprosto su voljeli da im plešem. 
Ili sam ih svih ja navikla na to. 
Sad je teško procijeniti to s kokoškom i jajetom, 
a i sasvim je nepotrebno. 
Činjenica je da sam nastupala i kad mi do nastupa nije bilo. 
Ponekad ne bi niti znala da sam u pokretu, 
tek kad bi glazba postala zahtijevnija, 
koncentracija bi bila nužno intenzivirana 
i prelazila sam bi s inspirativnog gibanja na zadane oblike, 
kao da sam pred žirijem, 
kojeg zapravo nije bilo nigdje, 
osim u mojoj glavi, valjda.
 Ne, nema samosažaljenja, nikako! 
Smijuckam se na uspomene iz mojih plesnih dana. 
Na divno iskustvo koje me osnažilo 
do trenutka kada sam shvatila
 da plešem desetljećima - u liftu. 
I da plešem na zahtjev, premda nesvjesno. 
Eh, pozamašno iskustvo čuda čini, 
ono je zaslužno 
za reakciju 
u zrelim momentima. 
Zreli momenti su bili zabilježeni 
čak i u manje zrelim godinama. 
Umjesto liftnog alarma, 
koji očito nikada nije bio spojen
 s orkestrom, 
ni sa solistima, 
jer me nitko nikada nije čuo, 
ja bi drhtavo, ali ipak doovljno snažno,
 pritisnula dugme kojim se lift zaustavljao. 
Uvijek je to bilo - prizemlje. 
Zapahnula bi me svježina, 
koja bi dopirala s glavnog izlaza i 
premda orošenog čela i nausnica, 
krvavih prstiju u papučicama, 
polomljenih i bolnih bandažiranih noktiju, 
doživljavala sam uvijek 
svojevrstan 
epohalni trenutak. 
Trajao bi čitavu vječnost...
Zastala bi. 
Spustila stopala spasonosno 
punim tabanom na čvrstu podlogu.
Udahnula duboko.
 Ispružila ruke iza sebe i 
najmlađe članove primila nježno, ali sigurno, 
te iskoračila iz lifta. 
S glavnih vrata sam se obavezno okretala, 
ovlaš i preko ramena, 
ravnodušno gledajući kako prazan lift 
pozivaju pomahnitalo s kata na kat, 
a onda bi bosonoga,
jerbo bi papučice u liftu ostavljala,
odšetala niz ulicu...
I usput kupila tri sladoleda. 

Ponekad zaplešem, 
jer mi je to u krvi, 
ali isključivo kao Isadora Duncan. 
I nikada, baš nikada nemam šal oko vrata...

The Scandalous Adventures Of Lord Byron

28. 04. 2013.

RESTITUTIO IN INTEGRUM



(via google pics)

Letila sam i letila.
Dok se nisam umorila.
Danas sam napustila jato gusaka. 
Izdvojila sam se, nakon bezglavog letenja u zadanoj formaciji. 
Bilo je potrebno ugurati se među utješno lepetanje krila istih, 
dok se nisu slegle najsnažnije emocije isprovocirane događajima 
koji su snažno obilježili 
moju proteklu godinu. 
Svi događaji su iz kategorije najstresnijih, 
pri vrhu ljestvice. 
Mislila sam da neću imati snage u zamasima, 
pogotovo što mi je jedno krilo bilo slomljeno, a drugo očerupano... 
no, regenerirala su se 
i atraktivnim bogenom promijenila sam smjer letenja, 
ateriravši ponovno 
u udoban Salon. 
Moj Salon za durenje.
Jasno, dočekala sam se na noge.

Nije mi stalo do natjecateljskog brojenja pratitelja, 
mudrog povezivanja s blogerima, 
ni do komentara kakav je post.
Do mene se može doći,
ako je baš hitno! 
Ali, pišem za sebe.
Bez komentara publike. 
Znam kolika je posjećenost bloga, u krajnjem slučaju, 
ako me priguši znatiželja ili čisto mlaodušje, 
ono jednom mjesečno, možda.

Prije par dana, provela sam ugodno poslijepodne s prijateljem 
kojeg nisam vidjela dvadeset i osam godina.
Nakon dugo vremena, sjedila sam sučelice čovjeku koji je isijavao
 toplinu, radost, zadovoljstvo, ležernost, pozitivu, 
u tolikoj mjeri da mi se malko vrtilo u glavi, 
kao da sam se popela na proplanak više nadmorske visine, 
gdje mi je odjednom previše kisika. 
Čovjek zadovoljan svojim životom, 
koji desetljećima ima daleku inozmenu adresu,
 ponukao me da se vratim blogu, koji je i sam rado čitao.
Nagovorio me.
"Hvala, znao si što trebam!"

U mom životu se ama baš sve promijenilo, 
statusi, stil, kulise, postava, mogućnosti i nemogućnosti, 
raspoloženje, duljina kose, ime i ciljevi.
Jednostavnije rečeno, 
osjećam se kao da sam polizala bateriju,
od čega sam se stresla od glave do pete,
ali i isto tako brzo odlučila više nikada to ponoviti.

Neka igranje započne ponovno, 
na moju i vašu radost!
(Scala Regia - Vatican, '49)

Dobru nedjelju želim!

link within

Related Posts with Thumbnails