Ovo je moj speakers' corner, moje salonske novine, moja radio postaja ili mini TV show, kako god shvatili. Bitno je da ja znam zašto mi služi ;)

28. 11. 2010.

nose se bedževi

Pogotovo ako su posebni, lijepi, neodoljivi.
Kao što su bedževi Manje Radić Mitrović.
Imam jedan njezin bedž koji češće stavim na sebe od vrijednih broševa iz nasljedstva. Manja je ilustratorica, a bedževe, između ostalog, dizajnira već tri godine.
Ova prekrasna mlada žena, džepna damica, šarmantna i posebna, fenomenalno pretače svoju maštu u čudesne radove...

27. 11. 2010.

ručak uz lascivnu glazbenu pozadinu

Nebo je bilo stockholmsko danas u vrijeme ručka.
Nismo ni slutile da se sprema filmska oluja dok smo, Prvorođena i ja uživale u jelu, obasjane svjetlom naših bezbrojnih lampi koje su bacale senzualan odsjaj na naš dnevni obrok, jer je bila nastupila olujna noć usred dana.
Definitivno najbolji glazbeni urednik je na Radio Sljemenu, pa smo via Max TV, s užitkom se prepustile čarobnim ritmovima savršeno odabrane glazbe.
U ime dobrog raspoloženja na stolu je gorila svijeća, a bogme i cvijeće smo imale.
Bile smo svjesne nekog dobrog ozračja, čak je i konverzacija pratila ležernost i zadovoljstvo.
Sve do jednog trenutka.
Kojega, zapravo nismo odmah postale svjesne.
Nadoilazilo je...najprije kod jedne, pa kod druge.
Glazbeni urednik se razmahao u doba ručka, vrlo vjerojatno potaknut prvim snijegom u metropoli, te nas uzrujao nenamjerno...
Čini mi se da sam prva glasno primijetila 'situaciju', no onda se Prvorođena nadovezala i nije nam bilo kraja.
Prestale smo jesti, a do pola smo bile stigle. Isprva su komentari bili slabašni, pristojni, uzgredni, a onda je provalila lavina koja je dovela do salve smijeha s pravim suzama, do super zabavnog doživljaja...
Jeste li ikada pokušavali jesti normalan obiteljski ručak, radnim danom, uz eksplicitno dahtanje Jane Birkin i Sergea Gainsbourga???
Jasno, pri više nego dovoljno naštimanim decibelima... Svakako probajte!
Ili...barem 'pristavite' njihovo vođenje ljubavi, pa dok slušate, zamislite ručak mene i moje kćeri (23) zorno.
Isplati se.
Usred dvanaestog zalogaja otprilike, zastala sam sa žvakanjem jer me 'je t'aime, je t'aime
oh, oui je t'aime'... omelo.
Prevrnula sam očima u ogledalo iznad stola i nastavila gutati.
Stavljajući u usta idući zalogaj, odjednom me zaustavilo 'comme la vague irrésolu je vais, je vais et je viens entre tes reins je vais et je viens'.
Kad sam progutala, došao je dio uzdisanja fantastično stvarnog, te sam se odlučila napiti. 
Shvatila sam da me Prvorođena gleda iznad svoje čaše.
Začula sam njezin glas: - " Mislim stvarno, kao da su tu izad nas na kauču, u dnevnom boravku...trenutak nisu mogli izdržati".
Potvrdila sam, jedva nadjačavajući zanosno soptanje: - "Nevjerojatno...i meni se čini da su tu pored nas..."
Shvatila sam da je urednik pronašao produljenu verziju, jer je trajalo i trajalo i trajalo... beskonačno i sve to jače.
Prvorođena: - "Dođe mi da se okrenem prema kauču i ono se kao uviđavno obratim 'oprostite vas dvoje, ne želim vas prekinuti, ali (malo jačim glasom), može li to malo tiše!?!" 
Ja kroz smijeh: - "... pokušavamo ručati."
Prvorođena: - " Nekako ne mogu jesti. Neugodno mi je. Ja jedem, a oni..."
Dodajem poluozbiljno: - "Stvarno su glasni..."
Odgovara, umirući od smijeha: - "Uzrujala sam se!"   
Brišem suze: - " I ja..." , prekine me 'oh mon amour...'
Keže mi ona: - "Nikad nisam shvatila u kojoj prilici se sluša ova pjesma...nekako ni kao poticaj, a ne znam ni kad bi je sama slušala...iskreno."
Kažem, osjećajući se stiještena između pripijenih, klizavih Jane i Sergea: - "O, moj Bože, hoće li više..?"
Prvorođena kaže: "Umorila sam se...nekako...Ovo je najduža verzija, gdje li ju je samo pronašao?" , pa nastavlja -" Zamisli da se voziš u autu s nekom neprisnom osobom, a to je jedina stanica koja se dobro čuje!?! Pa, pokušavaš zapodjenuti razgovor..."
Nastavim: - "...da ih nadglasaš!" 
Nekako smo stigle do ekstaze na 3:56, sačekale kraj i onda odahnule obje.
Nije nam, se više jelo.
Bilo je naporno, smiješno, duhovito, imale smo zorno pred očima sliku para koji se obljubljuje iza naših leđa, u pozadini. 
"Sad nam još samo fali postkoitalna cigareta, da 'prostiš...." 
Napomena: nemojte pokušati ozbiljno ručati jednog sasvim oblačnog dana uz glasne taktove ove pjesme, uz njihovo uzdisanje, u društvu obitelji. 

26. 11. 2010.

Welcome Back - Heathrow Airport

moja riječ Zakonitom

Statistički podaci na blogu pokauju mi da me 'čitaš' iz države u kojoj se nalaziš, pa ti javno kažem:
' Da! Božićni London je savršena ideja!
Hvala ti.'

woman on the verge of a nervous breakdown!?!

... kada vani pada kiša, točnije - pljušti, a pri tome nebo izgleda kao pred snijeg,

kada još od sinoć blaga nervoza stišće srce zbog člana obitelji za kojeg sam sigurna da proživljava pad sistema u kojemu ne funkcionira racionalno - déjà vu,

kada su i ostali članovi kućanstva odsutni fizički ili duhom, dakle, svi lebdimo o svom poslu,

kada spoznam želju za bijegom od svega toga u vlastiti svijet, gdje mi najčešće ne daju mira konstantnim ometanjem,

kada imam jasnu predodžbu o činjenici da sam, valjda preosebujna ličnost da bi živjela svijet potomaka, jer imam bogati vlastiti,

kada mi ponestaje zaliha prikupljene energije,

kada me obuzima mala prehlada ili je to simptom... neuroze,

kada fenomenalno jako reagiram na hladnoću koja se nadovezala na pretople dane,

kada trebam glazbenu terapiju, a inače sam normalna osoba,

kada se osjećam 'razgolićena' i doživljavam vrstu osobnog 'restitutio in integrum', pa mi je u stvari dvadeset godina manje, uz sve nepromijenjene realne elemente,

kada sam sretna što meni omiljena kiša jača, ali nisam sasvim sigurna da trebam otići vani,

kada me iz ogledala gledaju vlastite oči koje bi najrađe poljubila (?),

a svega sam toga apsolutno svjesna...

...tada,


priuštim sebi glazbenu terapiju,
opsujem muški pazeći da me nitko ne čuje,
obratim se majčinski utješno dječjim očima u ogledalu,
vojnički se opomenem na odbacivanje samosažaljenja,
zamislim da sam 'single' i da nisam ničija majka... samo na nekoliko pišljivih minuta,
opterećenja isperem kišetinom,
snažno evociram u mislima mjesto gdje bi se najrađe trenutno nalazila,
iskažem nekome ljubav ne očekujući povrat istoga,
pa onda napravim pileću juhicu koja liječi napaćenu dušu i umijesim pitu od jabuka čisto radi slatkog mirisa koji će stvoriti atmosferu... 
jer ona će me prisno, toplo, divno zagrliti - a, to jako trebam!

25. 11. 2010.

Happy Thanksgiving!

U vašem domu već vlada blagdanski ugođaj!
Našli ste vremena i ljubavi da sami ukrasite svoje gnijezdo, nabavili ste sve što vam je potrebno za stvaranje vlastite bajke.
Nove ideje su vam pale na pamet.
Da, pametni ste, jer znate da i sami sebi pravite atmosferu koja vas zadovljava.
Savršen je osjećaj oko sebe gledati sretna lica, sami ste zaslužni za to.
Sve poprima topli sjaj, koji se ogleda u vašoj čaši vina koju vam dodaje netko tko vas voli.
Ubrajate se u ljubitelje jednostavnosti...
Živite van grada i volite rustiku...
Rustično, ali u društvu velikog broja dragih prijatelja...
U blizini ste mora, čujete valjanje oceanskih valova...
Elegancija vam je naprosto u krvi...
Hej, osmislite savršen uvod u mjesec 'fešta' i budite sretni, nasmijani, zadovoljni!

thanksgiving dinner

Ja nisam Amerikanka.
Ali, u mojoj obitelji ih je dvoje. U to ime, godinama priređujem tradicionalnu večeru na ovaj dan.
Ove godine sve je drugačije...
Zakoniti Amerikanac je na službenom putu. Posinak Amerikanac otišao je na studij u Zagreb. Ni mog sina nema, on je pak otišao u Ameriku, ha-ha. Kći je kući, ali je nesigurno da li će biti na večeri.
I kad sam zrelo razmislila, obuzela me je neka tugica, a to ne valja dozvoliti.
Nazvala sam prijatelje i pozvala ih da budu oko mog stola danas - huraaaaa!!!!
I sad se radujem tome jako!
I tuki, isto...

Thanksgiving on the beach

Ako ste na plaži ovaj dan, 'guštajte' na poseban način!!!

link within

Related Posts with Thumbnails