OVO JE BLOG KOJI JE GODINAMA IMAO ISKLJUČENU OPCIJU KOMENTIRANJA.
NOVA SEZONA U MOM ŽIVOTU - NOVA PRAVILA.

31. 10. 2010.

Auto Parts Art

These items below were all fabricated from junk 1950 and 1960 automobile parts by a gentleman in Australia. Very creative guy.
 The Australian artist James Corbett, 46-year-old creates these sculptures using salvaged old car parts.
One of the pieces, a ram of spark plug, sold for a whopping $23,000.
His sculptures are made of gears, spark plugs, exhaust, radiator, anything that the artist can achieve.
After spending weeks dedicated to locate suitable pieces, James meticulously cleaned every part and welds them together.
He said: "I was working in a warehouse of scrap and type I know, that ran races stock cars, showed me a Trophy winner fact with levers of change." "I looked at it and I thought that I could do
a much better job so I started making my own sculptures."
"After a period of time, people began to become more and more in what I was doing and now what do I win me life, is a dream come reality."
"On average, each piece takes a little over two weeks of work, but the larger pieces can take much longer he says.
Corbett lives in Ningi, Queensland, Australia with his wife Jodie.
Sculptures using pieces of old cars; the French and British cars are James•favorites to retrieve.
James says that welding and the sculpture of the parts is not the part that consumes most time of the artist. "Often the longest part of the process is finding old parts suitable for sculpture."
The sculptor is exhibiting his work in the Gallery John Davies in Moreton-in-Marsh, Gloucestershire, England, until December 19.
"My two favorite pieces I've created for this exhibition are the ram and the wild boar•he says.

30. 10. 2010.

neemancipirane sam sorte

Nakon moje knjige gostovala sam u jednom talk - showu, tema je bila 'Što je muškarac bez žene', jedina sam bila gošća, među jedno...ne sjećam se točno, ali mislim petoricom muškaraca.
Zadovoljna sam bila sobom, muški gosti nisu bili naročito spretno izabrani.
Taj jednodnevni izlet na snimanje, započeo je ranim jutrom, kad sam prije odlaska na aerodrom, naravno pripremila doručak za svoju obitelj, da ih sve čeka spremno i privlačno kako bi oni imali ugodan početak dana. 
U avionu sam ugodno pričala sa svojim prvim dečkom, koji se iz sportaša prometnuo u ozbiljnog poslovnog čovjeka, što je bio dobar uvod u odličan dan.
U metropoli sam bila dočekana, šofer me vozikao u limuzini, odvezao me u studio, Urednica me dočekala počasno kao premijerku (ne našu), nisam mogla doći k sebi od pažnje i ukazanih mi komplimenata, voditeljica me obasula pohvalama, pitanjima i prije snimanja i postavljanja mikrofona, muški gosti su me salijetali na klasičan primitivan način, šminkerica me šminkala, publika u studiju frenetično pljeskala, ja pametno i tečno govorila...ah!
Kad sam se navečer vratila puna dojmova, perfektnog make upa i još boljih doživljaja, koji su me silno zabavljali, najnormalnije sam izljubila djecu, saslušala njihove dosadne priče iz škole s najvećom pažnjom, pospremila bombu u kuhinji, iako im je ručak bio pripremljen, a onda se posvetila Mužu... kojemu je valjda vrlo intrigantno i privlačno bilo sve to oko mene, još od telefonskih poziva koji su me danima prije toga salijetali, pa me je bio željan. 
Žena sam koja se odlučila, iako fino obrazovana, posvetiti obitelji.
Ja sebe objasnim ljudima, na njihova raspitivanja o tome što radim, vrlo jednostavno -  kulturna kućanica. Mahom gledam začuđena lica tada.
Perfektno sam 'služila' svojim muževima kao osoba koja drži sva četiri 'kantuna' kuće bez ostatka, njihovo je bilo jedino da... zarađuju. Osim 'držanja' sva četiri ugla, u opis mog radnog mjesta spada još cijela gomila poslova, od kojih nisam često imala vremena ni udahnuti...
Neću govoriti pojedinačno, nego ću sve brakove časkom ujediniti, jer je tako kraće:) Dakle, kao klasično odgojena dalmatinska žena, posve mi je normalno i bez naročitog padanja u nesvijest sve što se tiče vođenja kućanstva,
rađanja i podizanja djece,
kuhanja da poližeš prste,
aktivnog ljubljenja muža,
nepriznavanja umora,
zabavljanja društva,
povremenog poslovnog escorta čovjeku kojemu sam rekla 'da',
održavanja rodbine na okupu,
ležernog otvaranja vrata svim prijateljima potomaka...
...uz hobije koje svaki muž posebno nosi sa sobom,
te sam se konstantno usavršavala! 
Naučila sam sve o  filmovima gotovo do savršenstva, 
sve o ribolovu,
svladala vještine planinarenja, 
jedrenja do opasnih regata, 
sudjelovala u pisanju zakona,
bavila se istraživačkim radom,
ispraksirala pisanje raznoraznih ugovora do narudžbi (sve bez naknade),
kockam vrhunski,
plešem kao Mrs Manero,
obavljam Mata Hari poslove u pravedne svrhe,
šarmiram važne ljude, 
vrtlarske radove magistrirala,
primanja za nepoznate likove dovela do savršenstva daleko otmjenijeg od jedne Marthe Stewart,
bankarske poslove povezanih očiju vršim, ljupko podnosim nevoljenje tazbine,
bila sam već baka, punica i to,
svjetski jašem motore svih kubikaža,
vozim u sitne sate nepoznatim gradovima jer uvijek održim damski postotak promila, glasnogovornički poslovi olitiga PR mi je usputan dok filam torte,
poslovi oko nekretnina su mi uspješni koliko i davanje savjeta bahatim tinejđerima, građevinske radove ugovaram k'o od šale iako sam teško prihvatila komunikaciju s meštrima,
navijačica sam svih sportova do urlanja, skakanja, psovanja, pljucanja i dodavnja pića u ritmičkim razmacima,
zavoljela sam pse, poslovna putovanja čak i ako se radi o gospodarenju otpadom, 
zavidno mi je općenje s vrhunskim mozgovima i tuđom djecom 
i uvijek sam raspoložena - voljeti...
OK, možda sam preskočila neke sitnice. Nebitno.
Da sam... postala odvjetnica, u skupim kostimima uz krokodilsku torbu za spise, s pozamašnim bankovnim računom, ne bi imala vremena za usavršavanje,
niti bi bila raspoložena za ljubav,
zaboravila bi se dobro zafrkavati
i pretvorila bi se u mrzovoljnu, ali samostalnu i odvažnu ženu, koja bi bila društveno korisna i svojim autoritetom bi bila ravnopravna u svojoj kući.  
Sada, u svojoj 45. godini, nakon turbulentnog života, mogla bi konačno javno priznati da sam prije četiri godine saznala zašto sam se odlučila za ulogu supruge, majke, domaćice, animir dame, osobne tajnice, sve u jednom - umjesto da sam se zaposlila u struci za koju sam izučila!
Pa, evo, da i to uradim - kako se čini moja odluka počiva na puno dubljim osnovama - u djetinjstvu s raznoraznim neadekvatnostima tada, te sam duboko u sebi bila jako nesigurna, pomalo umorna, željna ljubavi...
Hm, kad zrelo sagledam sve, svjesno tvrdim slijedeće: ipak mi nije žao.
Ispunjen mi je do sada život kao rijetkima, nije da je lako živjeti sto na sat uz tolike složene promjene...ali, kao da sam živjela pet, a ne jedan život.
Na pitanje da li mi smeta što nisam samostalna nego ovisim o nekome, dajem niječan odgovor. Ne, ne smeta mi.
I ne, ne bih mogla reći da sam doslovno ženka koja u spilji raspuštene kose čeka da mužjak dođe s ulovom, iako su me neki uspoređivali s tom slikom, praveći se simpatični.
I dok sam živjela u metropoli često sam čula 'kaj vi svaki dan jedete kuhanooo?' 
I općenito, čuđenja su uvijek prisutna...raznorazna.
I, mene to silno zabavlja. Zabavlja me što djelujem često zagonetna, a u biti potpuno jednostavna i bez vela tajanstvenosti, kako me neki vide. 
Svojim izborom nisam izgubila vjeru u život i ljubav, nije mi nestalo radosti, energije, inspiracije da začinim vrijeme uvijek nečim novim, niti sposobnosti da ljubim i da sam baš uvijek za to raspoložena... to je već velika stvar. Meni barem.
Dobro, mogla sam sebi to priuštiti, jer su muževi bili situirani...i ne, nemojte sada postaviti neprimjereno pitanje zašto sam se onda preudavala, jer odgovor je isti kao i kod svakoga od nas - nisam ja tako namjeravala živjeti, ali sudbina mi je te vrste. I to je sve.
U talk - showu, s početka posta, lijepo sam objasnila koliko žena daje pečat životu u jednoj kući, a ako je pri tome mudra, pa se zna da je muž glava kuće, a vrat koji okreće tu glavu je žena koja to radi vrlo nježno, senzualno, najljepše moguće i uz neizostavni princip 'feed the animal', uspjeh je zagarantiran.
Pitajte bilo kojeg mog muža, nećete vjerovati da su - bivši!
Sve leži u nama samima - vlastitoj volji za životom, radosti i vedrini, te u - vječnoj zafrkanciji!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Bacite sve u valcer i kada nemate snage za trokorak, jer... lakše je tako.
Idem obaviti nešto u kuhinju, za sutrašnji nedjeljni obiteljski ručak -  stigao je posinak iz Zagreba!!!
Poseban topli pozdrav čovjeku s kojim sam danas izmijenila nekoliko misli na ovu temu, uz poruku - uzmi stvar u svoje ruke, dovoljno si pun pršteće energije da pretvoriš radnu atmosferu doma u zabavnu, jako zabavnu, time ubiješ dvije muhe jednim 'udarcem' - suprugu opustiš i zadovoljiš, a sebi iskreiraš opušteni dom u koji se svaki dan jedva čekaš vratiti! 

oskarovci, dobro jutro

Koliko ste puta znali da zaslužujete Oscara u jednoj od životnih kategorija?
Sigurna sam podosta...
Jasno, statua vam nije bila isporučena, što nije razlog za raočarenje. Naprotiv!
U situacijama kada pošteno zaslužite svog Oscara, ovako divno virtualno istrenirani u današnjem dobu, sposobni ste sebe u hipu i potpuno realistično zamisliti u najelegantnijem izdanju, kako kontrolirate iznenađenje, ustajete i izlazite na osvijetljenu binu pred auditorij koji vam zavidi, te tamo izrecitirate uvježbani govor, grleći zlatni kipić.
Ja imam i govor spreman jer sam odgojena uz NNNI:
' Hey, Scorsese, what you did to me, you rocked my life. You truly rocked my life. Thank you so much to Picturehouse for your passion, members of the Academy, thank you so, so much and wow. Well, I'm speechless now. I...I...Thank you life, thank you love. It is true there is some angels in this city...' ,
koji prigodno začinim Bogom patetično odižući oči put nebesa,
dodam mater uz blago zamuckivanje primjereno djetetu,
navedem djecu suznih očiju
i obratim se svojoj ljubavi izgovarajući njegovo ime, kada pustim da mi suze kliznu pravocrtno i glatko niz obraze, ne remeteći savršeni make up.
Svatko ima svoj auditorij prilikom ovih privatnih dodjela Oscara. Nekada je brojniji, nekada poslovniji, nekada rodbinski, no najčešće se sastoji od samo jede osobe.
I uvijek je isti osjećaj, jer pobjeda je pobjeda, a publika publika, ma u kolikom se broju okupila oko vas.
Dobro je pamtiti svoje Oscare, što zbog dobrog osjećaja koji izaziva to evociranje uspomena na slavu,
što zbog podsjećanja sebe na vlastitu snagu kada 'padnemo' i greškom promislimo da nešto 'ne možemo',
što zbog poticaja za sudjelovanje
'i ove godine'...
Moja staklena vitrina je zavidno popunjena, pa se sada zadovoljavam i plaketama, ordenima, zahvalama, diplomama, 'bilježenjem sa štovanjem'.
I idem dalje, jer u ovome ne postoji kategorija 'kolekcionar'.
Ne postoje ograničenja iakve vrste.
Ne postoje diskvalifikacije.
Ne postoji umirovljenje.
Stalno smo noiminirani i to nas drži da idemo dalje i dalje i dalje!
Divnu subotu svima želi,
vaša svestrana oskarovka iz Salona

29. 10. 2010.

Serge

Sretna sam što poznajem - Čovjeka!
Njegovo ime je Serge i živi na drugom kraju svijeta.
Moj je vršnjak, otac tri divna djeteta, osoba kakve nema.
Prije nekoliko dana sam mu se, uz malu nelagodu da ne budem možda 'navalentna'  ili da smetam, obratila za pomoć. 
Moje dijete je očajnički trebalo hitan, mudar i specifičan savjet, onakav kakav bi baš Serge mogao dati.
Udahnula sam duboko i obratila se po principu 'tko pita, ne skita', naravno gonjena ljubavlju, kada se majka preobrati u lavicu i ništa je na svijetu ne može zaustaviti...
I doživjela sam nešto što se vrlo teško može sresti - naišla sam na Čovjeka!
U roku od svega nekoliko minuta, s druge strane planete stigao je topao i jednostavan odgovor sa svim mogućim kontaktima koje moje dijete 'mora upotrijebiti' i 'obavezno se treba javiti'!!!
Objeručke sam prihvatila pomoć i smjesta se zahvalila na dobroti, kad me sustigao pravi, muški, razoružavajući, jasan, divan odgovor:
'stop it! it's nothing... you would do the same thing for my kid'
Suvišne su sve ostale riječi... svim Ljudima.
Kad sam ovo prepričavala cijeloj užoj i široj obitelji, izraz divljena na njihovim facama...i malkice posramljenosti, ispunio me ponosom što poznajem ovog divnog čovjeka, dragog prijatelja, predanog oca, super frajera kojeg sam poznavala u njegovoj vrlo ranoj mladosti... koji je sada bespogovorno pružio ruku mom djetetu!  
Dovijeka...

28. 10. 2010.

What a way to start the day!

Zaneseni početak dana, koji nema baš puno veze s realnim životom...ali, koga briga?
Ljudi, četvrtak je!!! Ovo je upućeno onima koji 'normalno' rade i zarađuju za život.
Onima koji 'buržujski' započimaju ovaj dan, mali savjet - osmislite ga što bolje , jer to dugujete sebi!
U Splitu hladno jutro, u Makarskoj se jučer kupali u moru.
Kod mene doma toplo. Odustala sam od sinoćnje zločkaste ideje da navijem budilicu oko 4h ujutro i probudim uz svjetlo, lupanje vrata, jaki alarm i ostale efekte zakonitog koji je to jučer meni uradio...ponosna na sebe što sam ipak - dobra.
Nije li ovo jedan super dan, ha?
Ja već stepam kroz svoj petnaestometarski hodnik, jedino me strah zagaziti na kauč, pa ga prevaliti ovako perfektno kao na filmu...

27. 10. 2010.

današnja slikovnica

pasja srijeda koja je trajala i trajala, nakon što me probudilo u 04:40h. nakon kave sam počela polako stavljati na 'nananje' svoju američku djecu u kaliforniji i teksasu, a onda i buditi hrvatsko dijete.
ostatak dana je privatna predstava.
sada nježno šaljem na spavanje, uz slikovnicu mojih današnjih scena u mislima i divnu muziku za ovo doba dana, vas. 
laku noć, dragi gosti...divne snove želim. 

link within

Related Posts with Thumbnails