OVO JE BLOG KOJI JE GODINAMA IMAO ISKLJUČENU OPCIJU KOMENTIRANJA.
NOVA SEZONA U MOM ŽIVOTU - NOVA PRAVILA.

31. 07. 2010.

što za nedjeljni ručak, a da je lagano, ljetno, ukusno, drugačije!?!

 klikni na dobar recept!

Chelsea se udaje!!!

Astor Courts je mjesto današnjeg vjenčanja Billove kćeri Chelsea Clinton. Radi se o prekrasnom imanju Billovih prijatelja Kathleen Hammer i supruga joj Arthur Seelbindera.
O renoviranju ovog raskošnog zdanja sagrađenom 1902. godine nudim članak!
Tata Bill je jako sretan i uzbuđen.
Photo:Getty
Vjenčanje je roditelje olakšalo za 3 milijuna $. No, za tridesetogodišnju kći jedinicu ništa nije previše. 500 uzvanika je tu. Kreator svadbene torte je Ron Ben-Israel čije djelo je i svadbena torta na gay vjenčanju u filmu "Sex i grad 2". 
Chelsea je veganka, pa će menu biti u skladu s time. Da li se odlučila za haljinu Vere Wang ili Oscara de la Rente, saznat će se naknadno, nadam se da vas to ne boli jako!?! I da, da, mladoženja je Marc Mezvinsky, tridesetdvogodišnji investicijski bankar, čiji je otac "odgulio" u zatvoru pet godina zbog serije prevara.
A, ja, koja se uvijek istinski radujem vjenčanjima, zapravo ih obožavam i to do neviđenih razmjera (i upotrebe čipkastog rupčića), želim i ovom paru svu sreću!!!

29. 07. 2010.

bijelo

Osjetih potrebu za bijelom bojom...čistim linijama, minimalizmom u prostoru, instrumentalnom muzikom, bistrom juhom only, micanjem kose s lica i upletanjem u jednostavan rep, naklonosti prema životu Amiša, šund knjigama, šumom vjetra kroz visoke, rijetke borove...potreban mi je time out. Tko osjeti taj poriv, ima šansu reagirati, a tko pravodobno reagira, na velikom je dobitku.
Zašto još bijela boja?
Počasno podižem bijelu zastavu.
Zaključih da je to najmudrije što mogu napraviti...dići ruke u vis i predati se pred opsadnim stanjem u mom domu koje u suradnji s današnjom južinom djeluje gotovo razonorno. Ne, nije kukavički. Pametno je.
Zakačila sam podignutu zastavu da ne spuzne i odahnula. Bitno je bilo donijeti odluku. Dio tereta je nestao.
Ovo ljeto je čudno. Od aktivnosti ne mogu ni odahnuti, a nisam se čestito okupala.
Sada znam kako je to imati 'aktivno ljetovanje', za koje ja nikada nisam bila. Aktivno ljetovanje koje zadovoljava kriterij koji je valjda društvo ustanovilo i kako bi se održala razina moderne užurbanosti, odgovornosti prema ispunjenju zadataka, bla, bla, nije u skladu s mojim poimanjem provođenja ljeta.
Zato mene ne privlači 'đuskanje' na suncu Zrča uz DJ Tijesto i hektolitre alkohola.
Nije mi privlačno ni obilaženje obale biciklima i kampiranje.
Nije mi napeto ni obilaženje više ljetovališta odjednom.
A niti se ne bi sada trsila na Hvaru da sam Zvijezda koja se 'bidna' mora presvlačiti od jutra do sutra da bude u skladu s mišljenjima samoproglašenih modnih gurua, koja mora svojim gliserom ophoditi sve poznate glisere u okolini i sa svakim se umno popričati pazeći na dojam koji ostavlja kod paparazza i na kraju se mrtva umorna vratiti u svoju metropolu i pod hitno obnoviti boju u solariju da potvrdi svoje bivstvovanje na ljetnom odredištu. Ajme.
Vraćajući se danas s ribarnice (jerbo petak je i misleći na svoju baku spravljala sam slastan riblji ručak) pogled mi se, uznevjeren od brzog promicanja horda šarenih turista, na trenutak zaustavio na jednoj smokvi koja je provirivala iz kamenom ograđenog vrta. Hipnotizirala me ta kvrgava, jednostavna, iskonska ljepota, da sam se zaustavila i samo gledala, gledala, gledala još male smokve i hrapavo lišće koje može poslužiti u nedostatku donjeg rublja. Zanemarila sam sve unaokolo i instant sebe ispunila čeznutljivim mislima o sporom ljetu, daleko od vreve, buke, strke, rke, ke.

Hoda mi se bosa. Jedu mi se smokve. Hoće mi se ljepljivost ruku nakon njihovog branja. Odmara mi se u debeloj hladovini, uz knjigu ili gledanje u morsko plavetnilo. Slušaju mi se cvrčci i šum valova. Jede mi se riba s gradela, tone salate, breskve. Oblači mi se končani đemper nakon prohladnog noćnog kupanja. Ide mi se na ljetovanje u mom stilu.
via A Heart in Provence

28. 07. 2010.

popodnevni slatki grijeh

Good afternoon.

Evo dogodio se taj momenat - imam mirno popodne. Rano popodne. Nije vrućina, ne radi klima uređaj. Kroz zelene 'škure' spavaće sobe dopire svježina maestrala i pjev ptica iz vrta. Na glavi se suši mokra kosa, duša se smiruje nakon porječkavanja srednjeg intenziteta. Kuća je opustjela, posuđe nakon ručka oprala je perilica, još se samo glavni akter rječkanja zadržao uz cappuccino u salonu. Ja ću svoj uživati nešto malo kasnije. Nije bilo svađe, samo izjava koja me oborila. Uporno nježnim inzistiranjem me zatim povuklo za jezik i priupitalo za komentar, tako je nastalo to medium porječkavanje. I nije da ja nemam staža u tome. Baždarena sam, kao svaka žena s više muževa, koja pri tome ima i nešto djece. Usklađivanje svih međusobnih odnosa je složeni posao, a poželjno je i postojanje talenta, kako bi baš svi bili uravnoteženo namireni. Koliko god da sam se trudila u tom pogledu i davala svoj maksimum (do praska želje za zaređivanjem), opet sam ne tako davno shvatila kakve sam greške radila. Sada popravljam greške, čini se na vrijeme, uz nepekinutu akciju u balansiranju odnosa ljudi koji su se stjecajem životnih okolnosti okupili oko mene.
Nego, divno li je ovo smireno popodne. Podsjeća me na neka daaavna popodneva, što znači da sam rasterećena, čim se sjećam bezbrižnosti mladalačke dobi ilitiga vremena u kojemu je jedina briga bila da li podići kosu ili ostaviti je spuštenu prije izlaska.
Vrijeme je da se virtualno osladimo.
Izaberite koju ćete tortu.
Koja bi vam najugodnije i najslasnije kliznula niz grlo, izazvala ugodu, zatvorila kapke, razvukla usne u osmijeh, nagnala na uzdah užitka, zadovoljila potrebu za malim zaslađivanjem života?

Just good food: Doboš torta

klikni na dobar recept:

odgovor zna samo vjetar

Napila sam se ljepote Monaca nadušak, opila se bogatstvom dok mi nije došlo zlo, onda sam pospremila utiske i sortirala pozamašnu količinu fotografija koje će nam biti vrijedna uspomena. Ubrzano triježnjenje gađalo me i s televizijskog ekrana u liku Mamića, i zaboravljenom neljubaznošću i nervozom prodavačica Kerumovih koje ne žele izvagati povrće, i noćnim premetanjem jadnih ljudi po kontejneru u blizini našeg parkirališta i objavljivanjem 'važne' vijesti kako suprug Majolijeve strahuje da mu lice ne izgori na suncu-obavijest na TV kanalu koji daje 24 sata vijesti.
Doma je započeo period nježnog opraštanja s Drugorođenim, koji se sprema na povratak u Ameriku, gdje mu je i mjesto...ha-ha, čudno je to, čudno i shvatljivo. Sin sada ima dvije adrese, dva doma, dva mjesta pripadanja. Mislim da je ovo ljeto bilo vrlo teško za njega, što smo svi, narafski osjetili. Rastrzanost, podijeljenost, dvojakost, umješna vožnja na dva kolosijeka koja je trebala postići balans unutar njega samoga. Hm, rekla bih da je uspio... teškom mukom i  burno je bilo to njegovo navikavanje na novi osjećaj. Hurricane Goran pomeo nas je na rođenoj adresi, no splasnuo je sada, pri kraju, kada je jasno izrekao sve svoje osjećaje, razlučio nedoumice, shvatio da su određena razočarenja neminovna nus pojava, usvojio otegotnu okolnost da se djevojka, kojoj je metnuo aureolu uslijed uzburkanih emocija, nalazi na trećem kontinentu, pomirio se s činjenicom da se u godinu dana promijenio i on i mi i svi koje je ovdje ostavio odlaskom na studij s druge strane oceana. Puno je to posla za dvadesetogodišnjaka. Kao majka, ponosna sam kako ga je obavio. Ali i iscrpljena. Svi kovitlaci koje je izazvao, zavrtili su i mene...puno žešće od uobičajenog tinejđerskog ringišpila na kojemu se vrtim godinama. " 'alo, šofer, stani, ima izać'!"
Tako...polako...prvo odpremanje Sina, pa tišina i spokoj Dingača. 
Opraštam se od luksuza Monte Carla, s tračerskom primjedbom kako napumpane usne, koje nose naši celebovi, tamo nisam vidjela, pa ni na perfektno kirurški osvježenim licima, zadržavajući svu ljepotu francuske rivijere kao inspirativu notu, uz preporuku da Simmelovu knjigu "Odovor zna samo vjetar" uzmete kao kolovoško štivo i prošetate - Nica, Cannes, Eze, La Turbie, Beausoleil,  Villefranche-sur-Mer , Cap D'Ail, Beaulieu-sur-Mer , Grasse, Juan-les-Pins , Cap d'Antibes ...

27. 07. 2010.

muška moda u Monacu podrazumijeva ružičasto

Muškarci, osvijestite se modno i imajte nikad tako dobro ljeto!!!




Obavezna ovoljetna 'nota' kod muškarca mora biti ružičaste boje! Promislila sam da svi pripadnici našeg jet seta sigurno ne žele živjeti u neznanju i praviti nedajbože sezonske greške u Hvaru, Bolu, Dobrovniku i inim ljetovalištima kod nas, nego bi voljeli biti IN kao i 'primjerci' koji šetaju Monacom. Dotična nijansa idealno ide uz preplanulu put, srebrni sportski auto, bijelu lanenu odjeću, zgodnu ženu.

link within

Related Posts with Thumbnails