Čistina, bistrina, milina

Treptajima sam potpomogla 

sporo subotnje rastvaranje trepavica.

 Prvo sam ugledala savršene ružice.

Zapjevala mi je duša na tu ljepotu.

Onda sam ugledala sve ostalo.

Sunčano, subotnje, salonski, sama sam sjajno doručkovala.

Sama sa sobom posve jasna.

Što je daleko najvažnije.

I kad nije najidealnije.

Nakon što me je gripa opustošila,

i ne samo gripa,

vjerojatno je vrijeme 

da opet budem, 

hm, kompaktna.

Sva tako solidna, izašla sam vani 

i jedva prepoznala vlastiti kvart.

Toliko je sve bilo ljepše nego sam pamtila.

Svaki sedmi korak 

pričinilo bi mi se 

da sam teleportirana 

kojih šezdesetak godina ranije.

Tako su danas izgledale kuće, vile, uzbrdice, vrtovi, 

boje zgrada, ulica i neba,

takvo je bilo osvjetljenje,

takvo je bilo i ozvučenje.

Nije bilo ljudi... gdje li su nestali?

Nije bilo parkiranih automobila!?!

Lagano sam šetkala i zavirivala u prekrasne vrtove.

Pjevušila utiho Doris Day.

I disala, bez kašlja, miris razbujalog zelenila.

Koja blagodat.

Koji spokoj.

Koja lakoća.

I onda sam, prolazeći pokraj vile 

s rastvorenim prozorom,

 začula kako netko svira piano...

i sjetila se da ne svira meni.

Morala sam se tren malkice korigirati 

opet do one čvrstine,

ali i to mi je pošlo za rukom....

Otrijeznila sam se od dorisdejovskog štiha

tek nešto kasnije,

dok sam pripremala obiteljski ručak,

preobrazivši se u ženu iz sjeverne Hrvatske, 

hahaha,

pa su se svi iznenadili 

kiselom repicom s grahom i gibanicom!?!