Počasna čuvarica tajni

Nevjerojatno mi je žao da moja brižno skrivana,

maestralno uvijek nanovo odigrana uloga,

koja mi je nametnuta 

gotovo uvijek i gotovo od svih - traje.

Kako se trend još uvijek ne prekida,

mogu samo reći 

zašto mi je zapravo žao 

da je tako kako jest.

Žao mi je da ne mogu 

toliko toga zanimljivoga 

podijeliti javno (namig),

pa zainteresirati,

osupnuti,

razgaliti,

iznenaditi,

raznježiti,

razveseliti

ili ubiti publiku.

Moglo bi se reći da sam bezobrazna 

što onda ne držim 

svoju slatku gubicu 

začepljenu skroz,

ali, nekada i ja moram udahnuti.

Zato imam slobodu koješta napisati na ovom blogu,

koji mi služi za opuštanje,

dok boravim u svom Salonu,

kad se durim onako kako mi se hoće.

Jedno savršeno obojano popodne teče

i ja ukorak s njime,

uz tamnu šalicu mirisne kave

i keksić koji kroz nasmiješena usta 

sporo grickam oštrim zubima.

Oslonjena na zlatni jastuk, 

koji miriše na ljubav,

sanjarim, 

jer sam tren to sebi dopustila.

No, već za pola sata 

energično ću zgrabiti 

svojom desnom rukom 

divno oblikovanu peglu

i ritmički senzualno ispeglati planinu 

koju sam po uzoru na Kilimanjaro 

osobno sagradila.

Do tada pjevam punim glasom,

savršeno i znalački osvijetljena,

pa se doimam 

kao prekrasna scena iz nekog filma.

Samo se doimam.

Ralph Lauren